петак, 27. јануар 2012.

PNEUMATOSOFIJA ( Treći deo)



         Dr. Rudolf  Štajner:                                           
                                                    - III -

IMAGINACIJA – fantazija. INSPIRACIJA – ispunjavanje bićima. INTUICIJA – savest.
                                                                 
15.12.1911    god.

Juče smo videli,da na izvestan način i za čovekovu svest,postoji nešto kao neki dokaz,o postojanju Duha. Kazali smo da je zabluda i mogućnost savladavanja zablude,jedna potvrda čoveku o postojanju Duha. Da bi smo to mogli shvatiti,izneli smo jednu osobinu duha, koja nam se ukazala kao sama po sebi razumljiva,naime osobinu duha- koja se naziva kao : „nadčulnost“. Jer smo se pozvali na to,da bi zabluda morala da ima svoj koren u nadčulnom. Kazao sam,da naravno nije moguće izneti sve pojedinosti,da bi se vrlo iscrpno mogla dokazati neka takva stvar. No ipak je moglo biti veoma interesantno da se pokaže,da se u neku ruku, mogućnost zablude pokazuje tek na onom području do koga se čovek uzdiže,kada se oslobodi od prinude spoljašnjeg fizičkog sveta. Dakle,kada se oslobodi svega onoga, što može upoznati samo preko opažanja.
Ukazaćemo samo na jednu činjenicu,da bi se takoreći naznačila metoda u kojoj bi se moglo pokazati,da u osnovi uzevši,samo čovek kroz svoju prirodu i biće, može biti izložen iskušenju,da preko odnosa prema spoljašnjem svetu padne u zaludu. Ranije je već više puta napominjano,da u osnovi uzevši takođe savremena nauka,sa svih strana donosi izvesne potvrde za ono,što ustanovljava Duhovna nauka. Samo što te potvrde ne tumače dovoljno nepristrasno, zastupnici spoljašnje nauke. Navešćemo jednu takvu činjenicu,koju je utvrdio istraživač prirode :Huber,time što je pratio gusenice- koje su pravile predivo. Postoji jedna takva vrsta gusenica,koja takvo predivo ispreda u nizu stupnjeva,u nekoliko etapa. Tako da se može reći: jedna gusenica ispreda na prvom,drugom stupnju itd. pa sve do sedmog stupnja. Huber je pak uzeo jednu gusenicu,koja je do trećeg stepena isprela svoje predivo i stavio nju u predivo druge gusenice,koje je već bilo gotovo do šestog stepena. Tada se ispostavilo nešto interesantno. Dakle,jedna gusenica je svoje predivo završila do trećeg stepena. On ju  je premestio u drugo predivo koje je druga gusenica bila završila do šestog stepena. Ova prvo,kao da je bila šokirana- tako bi se moglo protumačiti,i zatim je nastavila da ispreda,ne možda sedmi,nego četvrti,peti ,šesti itd. Dakle,ona je sledila jednom unutarnjem životu,koji se nije u njoj mogao zbuniti,koji je sledio samog sebe. Kada se zatim uzme takva gusenica iz njene pređe-gotove do trećeg stepena,i stavi u pređu druge gusenice koja je takođe došla do trećeg stepena,tad ona redovno produži dalje. Ona se ne ravna možda po spoljnjem utisku,ne zaključuje recimo: sada moram presti četvrti stepen,nego ona sledi unutarnjem nagonu. A to ona čini i kada spoljašnji utisak dolazi od nekog drugog stepena. To je vanredno važna činjenica iz razloga,jer vidimo, da u bićima što su nam ovde data u životinjskom carstvu,ne može nikako spoljašnjim utiscima prouzrokovati i izazvati,ono što se može uračunati u pojmove, koje kod čoveka označavamo kao tačne ili netačne,-koji spadaju u sfere mogućnosti zablude. Čovek se može zbunjivati nečim spoljašnjim. Zašto? – On se može zbuniti nečim spoljašnjim,jer je samo on organizovan tako, da ne sledi samo svom unutarnjem nagonskom životu- unutrašnjim impulsima,nego on sledi i impulsima što dolaze spolja. A to u stvari,daje sve one obmane što se mogu imati u pogledu na pojam Duha – što je baš u vezi sa tim.
Da bi smo iz nauke našli pravilan priključak na antroposofsko učenje o duhu, sada bi smo još jednom pogledali ono što je izneo jedan oštroumni učitelj današnjice(Brentano) da bi se okarakterisala duša i njena sposobnosti kao takve. Ada bi smo na prikladan način mogli naći prelaz u oblast Duha,ja ću na tabli šematski nacrtati ono o čemu se radi.

                                     Predstavljanje

            Rasuđivanje


                                  Duševni pokreti

 Kod Brentana su sposobnosti duše podeljene u ono,što je u nama kao:-predstavljanje, u ono što je u nama kao rasuđivanje i u ono što možemo nazvati duševni pokreti, fenomeni ljubavi i mržnje. No, ako bi smo ceo obim duševnog života zamislili  da je podeljen na taj način,tada bi smo morali reći da pri stvarno tačnom gledanju,predstave i duševni pokreti stoje u drugačijem odnosu prema duši,nego što je to u pogledu rasuđivanja. To je upravo ono što psiholozi naročito ističu pri njihovom kazivanju,da oni odvajaju predstave od rasuđivanja, tako da u rasuđivanju gledaju nešto drugo a ne samo vezivanje- sastavljanje predstava. Već sam u prvom predavanju naveo da se obično kaže:- neki sud nastaje sastavljanjem predstava. Psiholog Brentano, ne slaže se sa tim,jer on kaže,kada spojimo predstave može se raditi i o tome,da se konstatuje mogućnost povezivanja predstava. Moglo bi se naprimer raditi o tome,da se povežu predstave:“drvo“ i „zlatan“. Ako ne bi smo morali povezivati predstavu „drvo“ i „zelen“,nego „drvo  i zlatan“,tada bi za neku istinitu rečenicu bili prinuđeni reći: nijedno drvo nije zlatno,ili nešto slično. Jer šta je zapravo pretpostavka rasuđivanja u ovom smislu? – Pretpostavka rasuđivanja u ovom smislu je, da  takoreći iz svakog takvog suda, možemo obrazovati neku rečenicu o postojanju,i da ta rečenica o postojanju ima važnost i vrednost. Iz sastavljanja predstava: „jedno drvo je zeleno“,mogu obrazovati rečenicu o postojanju:-jedno drvo postoji-. Tek tada sam rasuđivao. Tek kad pokušam da obrazujem rečenicu o postojanju,tek tada primećujem, da li se nešto može utvrditi preko povezivanja predstava. Jedno „zlatno drvo postoji“,to ne ide. Šta vam može dati povoda da iz vezivanja predstava: „drvo je zeleno“,obrazujete rečenicu o postojanju:- jedno zeleno drvo postoji. Jedino nešto što se ne nalazi u vašoj duši. Ako nećete da napravite prelaz od vezivanja predstava,do rečenice o postojanju,do rečenice koja nešto odlučuje- kroz koju se nešto utvrđuje,ne možete nikako drukčije nego da izađete iz života duše. Tako da duša dođe u vezu sa nečim drugim što nije ona sama: to znači izuzev opažanja,ne postoji druga mogućnost da se od sastavljanja predstava,nađe prelaz do nekog suda. Pridođe li uz povezivanje predstava ono što možemo nazvati opažanje,tek tada nam je data mogućnost da govorimo o tome,da u smislu ovog definisanja možemo obrazovati sud. A time smo pokazali da o svemu što predstavljamo, prvo ne možemo reći ništa drugo,već da to živi u našoj duši,ako hoćemo da od predstavljanja dođemo do rasuđivanja. U pogledu duševnih pokreta,svakako se svaki može još lakše osvedočiti,nego o predstavama da oni žive samo u duši. Jer inače duševni pokreti ne bi kod raznih ljudi imali toliko individualni karakter,kao što ga imaju,kada bi u nekom drugom postojali kao u našoj duši. Zato nije potrebno da dalje govorimo o toj činjenici,da se duševni pokreti nalaze pre svega u duši.

                                     Predstavljanje

              Opažanje
          Rasuđivanje

                               Duševni pokreti

Zapitajmo se,da li postoji ma kakva mogućnost da se predstavama i duševnim pokretima,pripiše da postoje samo u duši? Mada znamo da,pošto su predstave i duševni pokreti unutarnja zbivanja duše,da ne možemo iznutra prvo doći do suda, ako ne pridođe opažanje spoljašnjeg sveta. Mada to znamo,moramo upitati: da li i kako smo u pravu, da o predstavama i duševnim pokretima govorimo tako,kao da bi postojali samo unutar duše? No,u pogledu na život predstava, mogli bi smo pre svega ukazati na to,da se čovek- kada živi u svojim predstavama,kao i da se u tim predstavama ne bi nalazilo ništa prinudnog ili slično. Ako se setimo i onoga što smo juče upoznali: da je zabluda nešto duhovno-nadčulno, i da može ući u područje naših predstava,i da naše predstave opet mogu pobediti zabludu,jer inače nikad ne bi bilo moguće da prevaziđemo zablude. Tada moramo priznati, da u našoj duši imamo neku vrstu pozornice borbe između zablude i nečeg drugog. Svaka zabluda jeste nešto duhovno. Dakle,moramo imati nešto što se suprotstavlja zabludi- što je doraslo zabludi,inače se nikada ne bi mogli rešiti zablude. A svako zna da postoji mogućnost,da se zabluda pobedi. Pošto je zabluda nešto duhovno,nju ne možemo pobediti samo opažanjem iz čulnog sveta. Ja sam već u nizu predavanja o Antroposofiji,ukazao na to, da čula kao takva ne varaju- ne greše. To je jednom veoma snažno istakao Gete. Čula kao takva ne varaju,varati se može samo ono što se zbiva u duši. Zato se zabluda takođe može savladati, pre svega samo unutar duše i to preko predstavljanja. Dakle,preko predstavljanja prevazilazimo zabludu. A juče smo videli da je zabluda,na neki način kao neki elemenat,koji nas uzdiže,u više regione duševnog života. Bitno kod zablude je to,što se ona ne podudara sa svetom opažanja. A kazali smo: kod puta kojim moramo ići u duhovni svet,moramo se :i u meditaciji,koncentraciji itd. predavati predstavama koje nisu saglasne sa spoljašnjim opažanjem. Naprimer:krst sa ružama,je jedna takva predstava koja ima ono opšte sa zabludom,on ne postoji u spoljašnjem svetu i nije u skladu sa spoljašnjim opažanjem. No kazali smo da bi zabluda,kada se s njom služimo na stazi duhovnog života,morala delovati razorno u nama,a iskustva pokazuju da bi ona i delovala razorno. Pa kako da dođemo do takvih simboličnih predstava,koje se doduše ne slažu sa spoljašnjim svetom opažanja,no koja na drugoj strani na zdrav i pravilan način,bude više duhovne snage.
Do toga dolazimo ako se pri sastavljanju takvih predstava,ne oslanjamo na spoljašnji čulni svet,svet opažanja,kao i da se ne upravljamo snagama koje nas vode do zabluda. Moramo biti nezavisni od oslanjanja na svet spoljašnjeg čulnog opažanja,i od svega onoga što vodi do zablude. Moramo apelovati na snage u duši,koje tek moramo probuditi. Prekjuče smo ih okarakterisali,da su to samo one snage koje niču iz tla, onog moralnog i lepoga. Prvo obrazujemo predstavu o čoveku kakav je on tu sada u sadašnjosti,kakav se on nalazi pred nama kao biće,s kojim čovek ne može nikako biti zadovoljan,s kakvim on nikako ne može biti saglasan. O kome mora reći:-taj čovek takav kakav je,on ne mora biti pobeđen. A zatim postavimo pored toga drugu predstavu,kakve nema u opažanju već iz razloga jer se ona ne odnosi na sadašnjost ili prošlost,nego se odnosi na čovekovu budućnost. Drugu predstavu koja kaže: čovek oseća da on u sebi mora težiti za svojom višom prirodom,nekom takvom prirodom koja čoveka čini potpuno gospodarem nad svim onim,što on ne bi hteo da ima u svojoj sadašnjoj ličnosti. Tako iz takvih osećanja sastavimo predstave,koje se inače kao takve ne nalaze u svetu opažanja,sastavimo simbol izumiranja:- crni krst- i simbol života,koji mora iz toga nicati: crvene ruže. Pa prestavimo sebi u unutarnjoj meditaciji:krst sa ružama,-jednu pretstavu koja se ima označiti nestvarnom,ali koja se ne ostvaruje kao neka spoljašnja zabluda, nego je rođena iz najplemenitijih osećanja naše duše. Dakle,iz najplemenitijih osećanja naše duše rodili smo jedni pretstavu,koja ne odgovara nikakvom spoljašnjem opažanju. Ali kada sad tu pretstavu primenjujemo,tj. kada se u strogom unutarnjem uronjavanju predajemo takvoj prestavi,i pustimo da ona tako deluje na nas,tada se pokazuje da se naša duša na zdrav način razvija dalje,da dolazi do viših visina nego što ih je ranije bila dostigla. Iskustvo tako dokazuje da se duša može razvijati. Dakle,tu imamo jednu pretstavu koja bi naspram spoljašnjeg sveta, bila kao neka zabluda,jer se ne nalazi u spoljnjem opažanju. Tu imamo u takvoj prestavi nešto izgrađeno,što se u samom sebi najavljuje kao nešto tačno.
Ono što je iz simbolične predstave učinilo nešto sasvim drugo u nama,nego što bi inače mogla postati iz neke zablude,jeste tačno suprotno onome što se nalazi u zabludi – što deluje u zabludi. Dok smo kazali:u zabludi ,primećujemo Luciferske snage,možemo sada reći- u preobražavanju simbolične predstave u našoj duši,u zdravom upravljaju simbolične predstave do nekog višeg pogleda duše,pokazuje nam se da u onome što osećamo u nama kao plemenita osećanja,imamo ono suprotno luciferskom,dakle duhovno-božansko. Pa ukoliko budete dublje zalazili u takvu simboliku predstava,utoliko će vam se više pokazivati da će te kroz to doživljavanje preobražavanja simbolične predstave,osećati neposredno unutarnje delovanje onog natčulnog. Ako nam se to tako pokazuje,da ono natčulno nešto čini u nama- nešto u nama izvršava,osnažuje nas,tada će iz toga što je do sad bilo samo predstava u duši,što je živelo unutar duše,onda će iz toga postati nešto što sad takođe moramo označiti kao neko utvrđivanje. Kao nešto što duša ne može rađati,preko spoljašnjeg zapažanja. Isto tako ne može ni predstava unutrašnje učiniti, to što je opisano. Kao što predstava, kada dođe u dodir sa običnim spoljašnjim svetom,vodi do rasuđivanja tako i unutarnji život predstavljanja – ako se njime upravlja na opisani način,vodi do toga,da iz predstave postaje nešto što predstavu čini bogatom sadržinom, predstavom koja iz duše upućuje napolje. To je ono što u pravom smislu reči, nazivamo Imaginacijom. Tako da možemo reći:Kada predstavljanje preko opažanja, dolazi u dodir sa spoljašnjim svetom,ono ukazuje na rasuđivanje. A preko opisanog unutarnjeg procesa, ukazuje predstavljanje na ono,što u pravom smislu reči nazivamo unutarnjom imaginacijom. Isto tako što opažanje, nije samo neka predstava,takođe ni imaginacija nije predstava. Život- predstavljanja,dotiče preko opažanja jedan njemu prvo još neodređeni spoljašnji svet. Preko opisanog procesa,uživljava se predstavljanje u ono što možemo nazvati, imaginativnim svetom.

                                    Predstava
                       
                 Opažanje                              Imaginacija
              Rasuđivanje
                                    
                                    Duševni pokret

Pa,kao što postoji prelaz  od samog kompleksa predstavljanja:jedno „drvo je zeleno“ do rasuđivanja: „postoji jedno zeleno drvo“,isto tako postoji takav prelaz od samog života predstavljanja,do onoga što se nalazi u imaginaciji- u ispunjenoj predstavi,i to ne nekoj predstavi ispunjenoj prostornim spoljašnjim svetom. Tako imamo pred nama proces,koji nam u imaginativnom životi,ispunjava predstavu.
U sredini između imaginacije i predstave postoji još nešto. Imaginacija je u stvari takva,da se ona potpuno realno objavljuje već u trenutku kada ona i nastupi. Kada naša duša stvarno dođe do imaginacije,onda ona oseća u svom životu predstava, nešto potpuno slično kao pri svojim osećajima u životu opažanja. U životu opažanja, oseća duša svoj neposredni dodir sa spoljašnjim svetom- telesnoga. Dok u imaginaciji,duša oseća posredno dodir sa njoj takođe spoljašnjim svetom,ali sa spoljašnjim svetom Duha. Taj duh kakav se uživi u predstave,ako one stvarno dovode do imaginacije,jeste stvarnost na isti način kao što su stvarnost i spoljašnja tela. Kao što u spoljašnjem svetu ne možemo naći,da je neko drvo zlatno, kao što nas spoljni svet prisiljava da sebi predstavljamo svet na određen način. Tako osećamo i onu prinudu koja izlazi iz Duha, kada se predstavljanje uzdigne do imaginacije. A tada kada se predstava uzdigne do imaginacije,tada istovremeno znamo da se taj život predstavljanja, iživljava nezavisno od svih onih puteva,na kojima se inače predstave ispunjavaju sa sadržinom. U običnom životu, predstave se ispunjavaju sa sadržinom kroz to,što preko očiju,ušiju itd. imamo opažanja. U imaginaciji,prepuštamo duhu da nas ispuni sa predstavama. Tu ne sme sudelovati ništa od onoga,što može postati našom duševnom sadržinom,putem telesnih organa. Tu ne sme sudelovati ništa od toga što ulazi u nas preko očiju ili ušiju. Tada imamo neposrednu svest o tome,da smo slobodni od svega onoga što pripada spoljašnjem telu. Od svega toga smo neposredno slobodni,kao što možemo reći da smo u spavanju slobodni od procesa u spoljašnjem telu. Zato je kod nekog čoveka koji imaginira,u pogledu na ceo organizam sve tako kao u spavanju; samo što umesto besvesnog spavanja dolazi Imaginativna svest. Dakle,ono što se odvojilo od tela,ispunjeno je onim što možemo nazvati: imaginativne predstave. Stoga ne postoji neka druga razlika, između čoveka koji spava i onog koji imaginira,osim toga što je kod običnog čoveka u spavanju bez predstava,ono što je u spavanju van fizičkog tela,a kod čoveka koji imaginira to je ispunjeno imaginativnim predstavama.
Ne može nastupiti neko drugo srednje stanje. To srednje stanje bi se pokazalo onda,ako bi čoveku spavanju doduše bio ispunjen imaginativnim predstavama, ali ne bi imao dovoljno snage da te predstave dovede do svesti. To bi takođe moglo nastupiti,jer to je neko moguće stanje. To možete videti već u običnom životu. Upozorio bih vas samo na to,da u običnom životu opažate stvari koje dovodite sebi do svesti. Kada idete ulicom ... opažate ceo jedan svet,ali ne dovodite stvari sebi do svesti. To možete videti npr. kada sanjate o čulnim stvarima. Naime ima snova koji su veoma značajni u ovom pogledu. Npr. sanjate, da neki čovek stoji pored jedne dame i dama kaže,ovo ili ono. I san vam ostane u svesti,vi se sećate sna,no kada razmišljate o snu,onda morate priznati da je situacija zaista postojala – samo što vam situacija nije ostala u svesti,da ste te dve osobe posmatrali; a tek pošto ste to sanjali došla vam je ta slika u svest. To se dešava vrlo često. Tako učinjena zapažanja mogu prolaziti pored svesti; a tako i imaginacije što žive u duši,mogu da ne dolaze do svesti,tako da se imaginacije ne jave neposredno. Zatim uđu svest na sličan način kao opisana opažanja: Naime opažanja o kojima je danas govoreno,dolaze čoveku u snovima polu-svesti. Tako i imaginacije koje ne dođu  do svesti,mogu svetleti u budnu svest i tu proticati. To se događa da neka takva imaginacija,stvarno uđe jednog dana u čovekovu svest,no tu doživi izmene kada se iživi; da se u svesti iživi kao ono što se naziva fantazija zasnovana u istini sveta. A koja je istinski osnov za čitavo umetničko stvaranje,uopšte za svo produktivno čovekovo stvaranje.
Zato je npr. Gete,koji je svakako poznavao umetnički proces,često tvrdio da fantazija nikako nije nešto što svoje-voljno sastavlja zakone sveta,nego da Fantazija podleže zakonima Istine. Ti zakoni istine deluju iz sveta imaginacija,a oni ovde povezuju na slobodan način obični svet opažanja: tako da u pravoj fantaziji stvarno imamo nešto, što se nalazi u sredini između obične predstave i imaginacije. U fantaziji- ako se ona pravilno razume,ako se ne shvati onako kao da je ona ono, o čemu ljudi kažu:fantazija je ono što nije istina- u fantaziji, kada se ona tačno razumeva,nalazi se neposredni svedok o daljem razvijanju predstava,u smeru gde se predstave mogu ulivati u ono natčulno,imaginativnog sveta. Tu imamo jednu od tačaka,gde smo u položaju da vidimo neposredno ulivanje duhovnog sveta,u naš običan svet.

                                    Predstavljanje

                   Opažanje                               Fantazija
               Rasuđivanje                             Imaginacija

                                 Duševni pokret

Posmatrajmo drugu stranu,stranu duševnih pokreta. Već je rečeno,da onaj ispitivač duše koja ovde dolazi u obzir,ostaje unutra duše i zato takođe za sve što su impulsi Volje, prati stvar samo toliko daleko da ostaje unutar duše i zastaje kod duševnih pokreta. Kada čovek izvodi ma šta,u osnovi toga izvođenja jeste neko htenje,neki afekat,neki nagon. Dakle,ono što unutar duše ima da važi kao duševni pokret. No samim duševnim pokretom ne događa se ništa,dotle dok ostajemo u duši ne znači da će se išta dogoditi. Možemo učiniti vanredno intenzivnim ma kakav duševni pokret,time se neće postići da se nešto dogodi,što je nezavisno u duši. Jer sve što ostaje u duši nije pravi izraz Volje. Ako duša ne bi izlazila iz sebe, nego bi htela da doživljava samo želju –htenje,uvek samo duševne pokrete od najvišeg strahopoštovanja do odvratnosti,tada se ne bi dogodilo ništa što je nezavisno od duše. Priznavajući volju kao činjenicu u njenom pravom liku,ukazuje i područje duševnih pokreta iznad duše. Ali na naročit način ukazuje se sfera duševnih pokreta iznad duše. Gde nam se pre svega to ukazuje? No,kada imamo u vidu i naj jednostavniji izraz neke volje,-kada podignemo ruku,ili hodamo ili udarimo nekim predmetom o stol. Dakle, kada izvodimo ma šta što je u vezi sa voljom,možemo videti da se u stvari događa nešto što možemo nazvati:jedan prelaz naših duševnih pokreta iznad unutarnjeg impulsa do delanja. Do nečeg što zaista nije više unutar naše duše,ali je ipak uvek unutar našeg bića. Jer ono što se tu događa preko stvarnog impulsa volje,time što smo delatni svojim telom,i u nastavku te delatnosti pokrećemo nešto spoljašnje,to se nikako ne nalazi van onoga šta je čovekovo biće. Tu se čovek na jednoj strani preko duševnog pokreta, vodi u nešto spoljašnje ali u nešto spoljašnje,koje je na sasvim drugi način nešto spoljašnje:u svoje telo,u ono spoljašnje na samom sebi. Iz naše duše ulazimo u naše telo; ali ne znamo kako mi to činimo u spoljašnjem životu. Razmislite kakve bi ste morali činiti napore,ako bi ste umesto da pokrenete ruku,morali konstruisati neki aparat koji bi ste spolja pokretali,npr. federima,i da izvrši isti efekat kao kada podignete kredu. Zamislite da bi ste sve što se događa,morali izmišljati i nekim instrumentom pretvarati u stvarnost. To se ne može izmisliti,ne postoji takav aparat kojim bi se to na sličan način moglo obavljati. Pa ipak on postoji,taj aparat. Tu se zbiva nešto u svetu što izvesno nije u našoj svesti. Dakle,tu protiče nešto što u osnovi uzevši pripada nama,ali što je čoveku potpuno nepoznato.
Moramo se upitati:pa šta bi se moralo desiti ako bi trebalo da uđe u našu svest,sve tu što protiče kada  npr. pokrećemo rukom ili ma koji drugi  pokret telom,što sledi volju? – Šta bi se moralo tada dogoditi?  Tada se i neka takva realnost koja je van nas,ne bi morala zaustaviti pred našom svešću,nego bi morala popeti se gore u svest. Neko takvo zbivanje koje se događa sa našim telom,a ne dolazi nam u svest,morali bi smo imati pred sobom tako, da je ono i spoljašnje a ipak u vezi sa svešću, tako da bi smo bili svesni njega. Morali bi smo imati nešto što bi doživljavali u duši,a to bi ipak moralo biti nešto, što bi ipak u duši bilo kao neko spoljašnje doživljavanje. Dakle,tada bi se neka takva veština kao što je podizanje krede,moralo odigravati u svesti upravo tako vešto,i isto tako zasnovano na spoljašnjim čvrstim zakonima. Moralo bi u svest doći nešto što bi na zakonit način delovalo u svesti,tako da ne bi smo mislili onako kao što mislimo kod voljnih delanja. Nego bi smo morali misliti tako da ne kažemo sebi: „hoću da podignem kredu“,a zatim strogo odvojeno od toga nešto o čemu nikako ne znam,da je to neko spoljašnje opažanje; nego bi se ta obadva zbivanja morala poklopiti i podudariti,morali bi biti jedno te isto: to spoljašnje zbivanje moralo bi ući u duševnu svest. Sve pojedinosti pokretanja rukom moralo bi se izvršavati unutar svesti. A to je zbivanje koje se izvršava kod:intuicije. Tako da možemo reći:ako sa našom svešću možemo obuhvatiti nešto,što se potpuno iživljava unutar te svesti,i to ne kao puko znanje već kao zbivanje –kao zbivanje sveta,tada se tu radi o intuiciji. I to o onoj intuiciji u višem smislu,na koju se misli i u mojoj knjizi: „Kako se stiču saznanja viših svetova“? Dakle,šta se nalazi unutar intuicije? Unutar intuicije nalazi se delatna volja. Dok onaj oštroumni psiholog,Brentanio,nalazi unutar duše samo duševne pokrete a ne nalazi volju. Tek svest koja se uzdigne iznad obične svesti nalazi nešto,što je neko više zbivanje. To je ono gde svest ulazi u svest: to je intuicija.
I tu opet imamo neku vrstu prelaza,samo se on ne može tako lako primetiti kao onaj,koji vodi od imaginacije do fantazije. Taj prelaz nastupa onda kada čovek nauči,da obraća pažnju na sebe,tako da on dolazi ne samo u mogućnost da nešto ho0će i zatim na to da nadoveže delanje,nego kada njegovi duševni pokreti počinju da vode računa i o kvalitetu delanja.
                                  Predstavljanje
                Opažanje                                  Fantazija
                                                                 Imaginacija
           Rasuđivanje                                  Intuicija                
                                                                 Buđenje svesti
                           Duševni  pokret

To je u mnogim slučajevima štaviše vrlo korisno. No,u životu se ipak dešava da se čoveku njegovo delanje može dopasti ili da mu bude odvratno. Ne verujem da nepristrasan posmatrač života može poricati,da čovek može proširiti svoje duševne pokrete,tako da u duševnim pokretima ima i simpatiju i antipatiju spram svoga delovanja. Ali može se pojačati i to sa doživljavanje sopstvenih delanja u duševnim pokretima. A kada se to pojača do onoga što treba da bude u životu,imamo tu na tom prelazu rođeno ono što možemo nazvati ljudska savest. Sva buđenja savesti zbivaju se na prelazu od duševnih pokreta ,ka intuiciji. Savest je nešto što se nalazi na tom prelazu,kada tražimo gde je njeno mesto. Tako da možemo reći:Duša je zapravo otvorena prema strani imaginacije i strani intuicije. A zatvorena je prema onoj strani,gde takoreći udaramo preko opažanja na spoljašnji svet. Ona se ispunjava u carstvu imaginacija,ispunjava se takođe i to u jednom zbivanju,kada se upućuje u carstvo intuicije.
No,pošto i imaginacija i intuicija moraju živeti u jednoj duši,kako onda u toj istoj duši, nastaje neka vrsta posredstva – neka vrsta veze,između imaginacije i intuicije? – U intuiciji,imamo zbivanje u običnom fizičkom svetu,ono nas zainteresuje i težimo da nađemo šta se nalazi iza njega,-tražimo šta kao biće živi iza tog zbivanja. Tako je to i sa zbivanjem koje se nalazi u duhovnom svetu,i koje treba da uđe u našu svest. Posmatrajmo jednom,kakva je to stvar izbliza,kako intuicija ulazi u svest? Prvo smo imali da je tražimo na strani duševnih pokreta. Tu ona doduše ulazi u svest,u dušu,ali pre svega na strani duševnih pokreta,a ne na strani predstavljanja. Tako je to prvo sa intuicijom,ona može da uđe u duševni život a da nemamo mogućnost da je predstavimo. Takođe čovek može imati i Imaginaciju a da o tome nema svesti; tada imamo fantaziju ako ona deluje neposredno u svet predstava. No intuicija,je na strani duševnih pokreta.
Vidite,intuicija se u opšte u celom čovekovom duševnom životu, postavlja na strani duševnih pokreta. Zato ću vam navesti jedan primer- jedan poznati san: Neki bračni par imao je jednog sina. Taj sin se iznenada razboli i umre- tog istog dana,i pored svega što je učinjeno kako bi ozdravio. Roditelji su bili duboko ožalošćeni zbog sinovljeve smrti. Njihove misli,tj. u ovom slučaju njihovo osećanje,mnogo se bavilo sa sinom-mnogo su mislili na njega. Jednog dana ispostavilo se da su prethodne noći,otac i majka imali potpuno isti san i ispričali su ga jedno drugom. San se sastojao u tome,što je sin zahtevao da ga iskopaju iz groba,pošto je on živ sahranjen. Roditelji su preduzeli sve što su mogli da bi ga izvadili iz groba,no to je bilo u jednoj zemlji gde vlasti nisu dozvoljavale,da se to učini posle tako dugog vremena- to se nije moglo učiniti. – Kako možemo doći do nekog takvog objašnjenja,činjenice što se nalazi u tom snu? – To možemo odmah pretpostaviti:Pošto su se roditelji neprestano bavili sinom u sećanju, -koji je kao duhovno biće bio u duhovnom svetu-,stvorena je preko neprestanog sećanja veza sa umrlim. Uzmimo da priznajete: na taj način postoji veza sa umrlim,no nemoguće je da usvojite da je umrli mogao reći roditeljima: „ Ja sam živ sahranjen,idite pa me otkopajte“!  On im je nešto rekao,odnosno preneo u dušu,no roditelji nisu imali mogućnost da dovedu do svesti, ono što im je preneo sin, pa umesto stvarnih događaja postavili su svoje naviknute predstave.
Kada se neko naročito trudi u tome pravcu,da od takvih snova dođe do onoga šta je tu stvarnost,ispostavlja se da uvek mora naći, da je tu neki duševni pokret,neka žalost ili radost,neka napetost osećanja pre nego što dođe u duhovnu stvarnost. Moramo sebi obrazovati potpuno nove predstave, kada hoćemo da dođemo do onoga šta je u duhovnom svetu. Duhovno zbivanje mnogo je bliže  duševnim pokretima nego predstavama. Život predstava snova,nije merodavan za ono što se tu dogodilo; Tu zahvata duhovno zbivanje. Kao što čovek za sve vreme spavanja,živi u duhovnom svetu,no njegova predstava ne doseže da okarakteriše to predstavljanje,tako je i intuicija u određenoj vezi sa duševnim pokretom. Zato mističari dolaze do nekog opšteg, kao polu-snenog duševnog doživljavanja, o višim svetovima,pre nego što dođe do ikakvih konkretno ocrtanih predstava,o višim svetovima. I mnogi mističari su sa tim zadovoljni. No,oni koji stvarno uronjavaju sa svojom duševnošću u više svetove,opisuju svi na isti način stanje o blaženoj predanosti,ukratko duševno stanje kojim prolaze u neposrednom doživljavanju duhovnog sveta. Da bi smo išli dalje moramo doći do konkretnih gledanja,da obrazujemo imaginaciju,da upravimo našu pažnju na imaginativan svet. Ako to učinimo, nastupa ono što možemo nazvati: Dolazi sada neka vrsta veze u naš život, između još ne razumljive više osećajne intuicije i još u nestvarnosti lebdeće imaginacije,koja se sastoji samo iz slika. Ta veza daje nam na posletku uzdizanje koje možemo opisati ovako: sad smo došli do bića,koja izvode takvo duhovno zbivanje. To približavanje- dolaženje do tih bića,nazivamo Inspiracijom. Tako da ovde imamo u neku ruku,ono obrnuto od zbivanja koje imamo naspram spoljašnjeg telesnog -materijalnog sveta.
                                         Predstava
                                                                       Fantazija
                     Opažanje                                    Imaginacija
                                                                        Inspiracija
            Rasuđivanje                                         Intuicija
                                                                      Buđenje Savesti

                                 Duševni pokreti          

Naspram spoljašnjeg-telesnog sveta,imamo takoreći Misli koje stvaramo o stvarima. Tu prvo imamo stvari,pa o njima stvaramo misli. Ali ovde je zbivanje,ono što se kao duševni pokret pojavi u Intuiciji, a imaginacija kao takva bila bi kao nešto što visi u vazduhu. Tek kada obe dođu zajedno,kada intuicija deluje u imaginaciju, kada se kroz imaginaciju oblikuju predstave,tako da osećamo da imaginacija dolazi od bića- uliva se u nas i suština bića kao neko zbivanje,i donosi se u intuiciju ono što su dale imaginacije. Sa zbivanjem osećamo neku sadržinu,koja se može uporediti sa sadržinom predstava. No te misli,za čije smo se opažanje pripremili preko imaginacije,te misli opažamo na zbivanju,datom kroz intuiciju.
Na taj način sam vam danas opisao,kako se čovek takoreći na drugoj strani svoga duševnog života,uzdiže u duhovni svet. Dakako time sam unapred izložio nešto iz duhovne nauke,o onome što može dati samo duhovna nauka. No morao sam to dati kako bi sutra mogli lakše razumeti,ono što će biti glavna stvar: a to je opisivanje duhovnog sveta!

                                          ***

                                         







-                                                    IV –

     PRIRODNI ZAKONI – RAZVITAK SVESTI
            I  PONOVNI  ZEMALJSKI  ŽIVOT 
                                                                                      16.12.1911 god.


Razumljivo je, da se može dati samo neka sasvim kratka i u izvesnom smislu -ovlašna slika,jedne Pneumatosofije,-pošto imamo samo ova četiri predavanja. I zato je prirodno da se ovde razno, može dati samo kao nagoveštaj,da se razno može dati samo tako, da bi ovo ili ono izlaganje trebalo da se dopuni daljim obrazloženjem. Na primer, juče smo pokazali kako se iznad čisto duševnog područja,dolazi u područja koja se po celoj svojoj prirodi,moraju ubrojati u natčulne svetove. Upoznali smo da se ona moraju ubrojati u natčulne svetove,zbog jedinstvene činjenice,što područje duševnoga u pogledu ovakvih stvari prestaje na jednoj određenoj granici,pa da čak i oštroumni psiholozi pošto pretresu i podele područje duševnoga,zastanu pred tim stvarima. No,antroposofu kao takvom poznate su sa neke druge strane,ove stvari o kojima smo govorili a to su: Imaginacija,inspiracija i intuicija. Pa moramo zamisliti,dakle da to poznato što možemo videti na osnovu sasvim drugih gledišta,koja su npr. izneta u mojoj knjizi:“Kako se stiču saznanja viših svetova“?, da se to može uvideti u svome opravdanju,kada se ide sve dalje i dalje u pokazivanju svih niti koje iz običnog duševnog- iz života predstava,duševnih pokreta i rasuđivanja- vode do imaginacije,inspiracije i intuicije. Te je prirodno, što će čovek da bi iz toga izišao u ono duhovno,obratiti svoju glavnu pažnju na ono duševno-duhovno u svojoj duši,u svome duhu; što će odmah poći za time da prvo upozna svoje duhovno-duševno biće. A u toku ovih predavanja već smo ukazali,da su u nauci Zapada ljudi mali teškoća-sve do u naše vreme- da priznaju činjenicu,koja nam izgleda kao fundamentalna činjenica: Da čovekov duh,prolazi kroz ponovne zemaljske živote. A na kraju drugog predavanja,pomenuli smo Frošamera,kao nekog predstavnika u prolaženju takvim teškoćama.  Ali da li je stvarno Frošamerovo stanovište,koje čovek  može zamisliti?  Mora se priznati,da kod zastupnika nauke o -ponovnim zemaljskim životima- ima i danas još takvih,koji kažu nešto slično:- da duh iz nebeskih visina,silazi u zemaljski život. No, kod tih ljudi nema onoga što duhovna nauka može da obelodanjuje iz duhovnih svetova,nego tako opšte maglovite ideje,o ponovnim zemaljskim životima.
Mogli  bi smo zapitati:Zar fizičko telo u koje se čovek rađa,ne bi moglo zapravo biti nešto divno,nešto veličanstveno? Ne bi li se moglo priznati,da je čovek kakvog ga vidimo u svome fizičkom obličju, stvarno slika i prilika božanstva u biblijskom smislu? To bi moglo biti dovoljno da nas obuzme divljenje i oduševljenje. Tada bi se moglo priznati da čovek nije premešten u neku tamnicu,nego na jednu divnu pozornicu – u jedan divan „dom“. To pokazuje razmatranje, koje je održano u smislu duhovne nauke,razmatranje koje se kroz :imaginaciju inspiraciju i intuiciju uspinje do stvarnog saznanja o Duhu čovekovom,koji prolazi mnogobrojnim zemaljskim životima.
Prvo što čovek doživljava, kada na često opisivani način - iz života predstava, ulazi  imaginativan svet- prvo što on tu doživljava jeste,dakako neki svet slika. U taj imaginativan svet,koji se duši može otvoriti na temelju brižljive koncentracije i meditacije,ili na temelju naročitih darova,ukazali su u sva vremena razni ljudi. Kada se taj imaginativni svet uzme čisto prema njegovoj pojavi,tada se on prikazuje tako da još pokazuje rudimente spoljašnjeg: time što čovek u imaginativnom svetu vidi razno:kuće,životinje,ljude kroz to što se ovi ili oni događaji stvarno slikovito odigravaju,što on ima pred sobom scene i bića u nekom vrlo živom svetu slika. S druge strane pokazuje se da taj imaginativni svet,već u izvesnom smislu spada u natčulni svet,kroz to što čovek ipak ne može da svojevoljno određuje simboliku slika. Da čovek podleže jednoj unutarnjoj zakonitosti,kada ima da izrazi ovo ili ono,da se sasvim određeni doživljaji prikazuju u sasvim određenim slikama. Tako on može biti prilično siguran,da razvije izvesne stepene svoje duše- da se na izvesnim stepenima razvijaju izvesne sposobnosti,dolazeći do toga da živi u izvesnim regionima natčulnog sveta. Na primer,kroz to što mu se pruža jedan pehar ili kroz to što plovi nekom rekom ili se krštava itd. Takođe se može pokazati da čovek unutar toga imaginativnog sveta,doživi da mu njegove razne strasti i nagoni,prilaze simbolično u raznim životinjama,bilo to u velikim,strašnim životinjama ili u malim gmizavim- puzavim životinjama. Naravno,samo se približno ima opisati taj stepen duhovnog sveta,koji može čovek dosegnuti. U celini mora se reći,da je taj svet ipak u najviše slučajeva nešto što je čoveku veoma prijatno,pa i kada je on vrlo neprijatan- kada se prikazuje vrlo ružno,pa čovek mora reći:- to su strašne životinje kad se pojave kao simboli njegovih strasti. 
Taj duhovni svet, ne mora da deluje teško na čoveka ni kada se pojavljuje kao vrlo ružan,jer on je u osnovi uzevši jedan svet slika. Samo onda ako čovek nema dovoljno jačine,pa ga taj svet prenerazi- pa se oseća takoreći potištenim,tada on već razara svoj zdrav duševni život. No,nešto što se može nazvati osećanje Moralne odgovornosti, osećanje izvesne više odgovornosti naspram velikih pojava sveta,ne mora se bezuslovno pojaviti kao posledica nekog takvog gledanja. To može da bude baš suprotno,da ljudi koji imaju veliku savršenost u gledanju toga sveta,dođu do olakog moralnog stava- recimo za osećanje Istine i osećanja, naspram- neistine. U tom svetu je vrlo veliko iskušenje,da se naročito ozbiljno ne uzima Istina koja se odnosi na fizički svet. To je izvesna beda. Lako dolazi do nemoći,u pogledu razlikovanja objektivno istinitog i pogrešnog. Utvrđivanje u tom svetu i sposobnost da ga se upoznaje,tako da taj svet uopšte ima pravi značaj,to je stvar razvitka. Može čovek biti vrlo ne razvijen a imati pred sobom taj imaginarni svet,imati mnoge vizionarske pojave višeg sveta,a ne može nikako visoko stajati kao čovek. To je stvar razvitka. Razvitak pokazuje u toku vremena, da se uče razlikovati izvesne imaginacije isto tako,Samo što se to u fizičkom svetu događa tako rano, pa se na to i ne obraća pažnja. I u fizičkom svetu učimo razlikovati žabu od slona,učimo razlikovati tako da se svet ukazuje raznoliko. Naspram imaginativnog sveta čovek najpre stoji tako,kao kada bi žabu smatrao takvom životinjom,kao što je slon. Taj se svet ukazuje kao ravnomerno jednako važan! Stvar je razvitka da naučimo,da jednom pridajemo veću vrednost nego drugom,spoljašnje malom možda veću važnost nego spoljašnje velikom. Stvari imaginativnog sveta,ne prikazuju nam se velike ili male kroz ono što one jesu,već kroz ono što u njima vidimo. Uzmimo da je neko gord- arogantan čovek: tada mu se sviđa njegovo arogantno biće. Ako on uđe u imaginativan svet,onda se njegovo osećanje,njegovo samo-dopadanje arogancije,prenosi na veličinu bića koje on tada vidi. Pa sve što se u imaginativnom svetu pokazuje kao nešto arogantno- gordo,ukazuje mu se ogromno. Dok, ono što se smernom, mora ukazati veliko- njemu se ukazuje malo. Od čovekovih osobina potpuno zavisi,kako se prikazuje taj svet. To je pitanje razvoja,da u imaginativnom svetu budu tačni odnosi, srazmere,veličine,tačni intenziteti i kvaliteti.
Stvari su potpuno objektivne,ali ih čovek može potpuno izobličiti i videti u karikaturama. Bitno je takođe kod ovog višeg saznanja, da čovek prvo mora na izvestan način, ipak proći kroz ono što je on sam. On mora na imaginativan način,upoznati samog sebe. To je svakako jedna teška stvar,jer se ponajviše perspektiva u imaginativnom svetu,određuje sopstvenim kvalitetima duše – određuje u pogrešnom ili tačnom smislu. Šta znači to:-čovek mora kroz imaginativno saznanje,upoznati sebe? – To znači,da čovek mora kroz slike koje susreće u imaginativnom svetu,videti sebe kao objektivnu sliku. Kao što čovek u fizičkom svetu ima pred sobom,ovo zvono kao nešto objektivno,on mora u imaginativnom svetu stati  pred sebe,kao onaj što on jeste- kao jedna stvarnost kakav je on pre svega. To čovek može postići samo na regularan i nepristrasan način,kada on u stvari kroz meditaciju napreduje od opažanja spoljašnjeg sveta do života u predstavama,da bi se oslobodio opažanja. Tako dugo i neprestano mora on živeti u čistom unutarnjem životu predstava,sve dok to ne postane čoveku nečim što proživljava kao nešto prirodno- život u svojim predstavama.
Zatim će čovek postepeno zapaziti tako nešto,kao neko cepanje svoje ličnosti. Često će se morati prenositi u prelazna stanja,a da pri tome ne dopusti da se suviše jako razvija to izvesno stanje. Kada dolazi to posebno stanje,to je tako da čovek ima postepeno pred sobom predstavu u kojoj živi,u kojoj se nalazi unutra. Tako da on imaginativno ima pred sobom predstavu:-To si ti- takav si ti! Zatim nastupa to da on povremeno primećuje,kako onaj drugi deo njegovog bića,osim onog što se tu učinilo slobodnim,postaje kao neki automat; primetiće da ima prohtev da automatski nešto govori,da učini gestove. Neškolovani ljudi,često će pri tome otkriti,da prave grimase. To zapravo,ne sme dalje doći već do pokušaja. Čovek uvek mora vladati sa sobom On mora kao inače druge predmete,imati pored sebe svoje sopstveno biće. U pogledu te imaginacije do koje treba tu da se dođe,zavisi vanredno mnogo od toga,da li je čovek ranije razvijao izvesne osobine duše; jer tu se kod tog imaginativnog upoznavanja sebe,pojavljuju sve moguće iluzije. Tada vreba u pozadini sve što je ljudska gordost,uopšte ljudska sposobnost iluzije. U imaginativnom svetu mogu se videti naj raznolike stvari; među tim stvarima čovek će možda smatrati,da je on sam nešto vanredno osećajno. A vrlo je raširena pojava,da ljudi obično smatraju sebe najboljima. I ljudi,koji zaključuju npr. šta su ranije bili, tako da su bili neki vanredno važni ljudi,ti ljudi dolaze često do zaključka da su bili nešto visoko:kraljevi ili slično – Karlo Veliki,Napoleon,Marija Antoaneta ili ponovno utelovljenje nekog sveca. Pošto ti ljudi smatraju svoju individualnost,kakva sada živi u ovom telu u čulnom svetu –tako značajnom,oni onda pretpostavljaju da su bili nešto tako visoko u nekom ranijem utelovljenju. Te stvari su veoma ozbiljne,jer one treba da  upozore da potpuno zavisi od duše čovekove,kako će mu se imaginativno pojaviti njegovo sopstveno biće. Naime, mi menjamo to sopstveno biće kada se stvarno potpuno oslobodimo sebe,kada sa svom energijom radimo na tome da upoznamo sve osobine,koje možemo primetiti na nama u običnom životu,a za koje smatramo da su ružne i možda neprijatne drugim ljudima.
 Takve svoje osobine koje ne bi trebalo da imamo,moramo jako zapisati u svoju dušu. Ovde se ne radi o tome da se kažu stvari koje su prijatne,nego stvari koje su objektivne i samo istinite. Uvek se može tvrditi, ako  stvarima prilazimo samo objektivno,da imamo beskrajno mnogo da učinimo kritikujući samoga sebe,a da bi samo u krajnjoj nuždi trebalo da pređemo na to da kritikujemo druge i uopšte da druge ocenjujemo. Ko se mnogo bavi sa drugima-mnogo kritikuje druge-,može biti siguran da se i suviše malo bavi o samom sebi,kako bi odstranio ono što će se morati odstraniti,da bi čovek imao pred sobom zaista svoju individualnost. Kada se često čuje pitanje:Zašto ne napredujem? onda je vrlo blizu prigovor koji bi čovek trebao da učini samom sebi: Da bi morao napustiti svaku kritiku drugih,ako to ne zahteva krajna nužnost.
Dakle,potrebno je vanredno mnogo za to da se dođe do te imagnacije:-do saznanja o sopstvenom biću. Kada sebe upoznamo imaginativno,tad osećamo da za ovaj svet nikako ne vredimo toliko koliko bi smo vredeli za ovaj svet,kada bi smo našu celu čovečiju organizaciju mogli pravilno koristiti. Sada otkrivamo,da tome što smo mi sami pred imaginativnim saznanjem,mora stajati nasuprot nešto drugo u svetu. Pa tu dolazimo do jedne interesantne konstatacije,koja mora da potpuno deluje na osećanje ako stvarno želimo da upoznamo svet. Dolazimo do konstatacije,da se čovek onakav kakav se upoznaje u imaginativnom svetu,u poređenju sa onim šta je svet oko njega,zaista se ne može ispoljiti veliki i silan. Ne kao da je on,kao biće jednog višeg sveta utamničen u ovom zemaljskom telu,nego što nije dorastao ovo-zemaljskom telu,jer ga nikako ne može potpuno koristiti. Zato se naspram imaginativnog sveta nalazi jedan drugi svet,koji opet koriguje što čovek čini rđavo usled toga što on ne može potpuno koristiti svoje telo. Naspram onoga što je čovek u imaginativnom svetu,stoji ceo kulturni razvitak ljudi od početka do kraja Zemlje.
Sada shvatamo, da čovek mora postajati- razvijati se- kroz mnoge inkarnacije, mora postajati u toku zemaljskog kulturnog razvitka, ono što će jednom moći biti u nekoj inkarnaciji. Zato čovek ima i čežnju da se uvek ponovo vraća na Zemlju. On mora u svakom utelovljenju čeznuti za onim, što ne može postati u jednom zemaljskom životu. Upravo kada čovek dođe do saznanja i osećanja o tome, šta bi on morao biti u jednom životu,a što ne može biti upravo zbog svog unutrašnjeg bića -ne zbog spoljašnjosti-. Tada zna,kakvo glavno osećanje mora biti u duši, kada prolazi kroz dveri smrti?. Glavno osećanje mora biti:- Da ponovo dođe dole na Zemlju,da bi u sledećem i daljim zemaljskim životima,postao ono što nije mogao postati u jednoj inkarnaciji. Ta čežnja mora postati najjača snaga,- čežnja za uvek novim životima. Ovde se možemo samo dotaći te misli ! - Iz te misli slede najjači zaključci,koji govore u prilog tome,da postoji :  Reinkarnacija !

A što se može reći tako:da te misli slede najjača obrazloženja,o postojanju  reinkarnacije,proizilazi još i iz nekog drugog razloga. Čovek može da nastavlja – nastojanja,da dođe do duhovnoga sveta. Čovek dolazi čisto tehnički do opažanja višeg sveta,kroz to da ne uzima u obzir spoljašnje opažaje i predaje se životu predstava. No,postoji još jedna druga mogućnost,da se da određeni osvrt koncentraciji i meditaciji. Mogućnost se sastoji u tome,da čovek pokuša da sa potpunom unutarnjom iskrenošću,sa potpunom savesti pregleda ponovo svoje sećanje. Potrebno je da to učinimo sami i za nekoliko sati,ali to se ima učiniti sasvim ozbiljno. Šta je čovek zapravo u životu? – Naravno preko logičkih razmišljanja i po teoriji saznanja,dolazi se do toga da je čovek jedno „Ja“. Ali u običnom životu,to je neko vrlo sumnjivo „Ja“. Čovek je ono čime je upravo ispunjeno to Ja. Igra li neko karte,onda je on ono što daju utisci iz igre kartama; realno u svesti ima utiske iz igre kartama itd. To „ja“jeste ono što možemo doseći u svesti. Ono se može postići ali je to „ja“nešto vrlo varijabilno,neuhvatljivo. Dolazimo u stvari do toga,šta je bilo to „ja“,kada iznesemo pred sebe, sećanje. Umesto što inače sećanje nosimo iza sebe,iznesemo ga pred sebe. To je jedno važno zbivanje. U običnom životu ,čovek je rezultat svojih sećanja. Recimo,jednog dana ste doživeli samo neprijatne stvari,same užasne stvari. Pogledajte jednom kako to sve deluje na vas uveče,kako izgledate posle svega toga?
 Naprotiv,uzmite da ste imali samo zadovoljavajuće doživljaje i kako se osećate: tada ste radosni,raspoloženi itd. možda u nekoliko i vrlo srdačni. Čovek je tako jedanput ovo, drugi put nešto drugo: on je ono što ima iza sebe kao doživljaje. Kada to iznese pred sebe kao sećanje – obrađujući to potpuno- onda je on iza te stvari. Ako se to on čini veoma ozbiljno ako to ne svršava šematski- poslovno, ako on zaista ponovo živi u tome i da to tako proživi,iako samo za nekoliko sati,tada nastupa nešto za dušu ako može dovoljno da obrati pažnju na sebe. A to bi se moglo nazvati:neka vrsta osnovnog tona,kakav se čovek ukazuje samom sebi- kao jedan vrlo gorak osnovni ton. Ako to čovek radi sa sobom veoma brižljivo- a to opet zapravo zavisi od sopstvenog razvoja,retko će preko takvog zbivanja naći da je on dobro –biće; naći će kod sebe jedan veoma gorak osnovni ton. Jer na taj način se dospeva,ako on može da primeni na sebe potrebnu pažnju,dospeva postepeno do onoga,što se može nazvati inspirativno saznanje o sebi. To prolazi kroz gorčinu itd. no zatim se dolazi do toga,da čovek nalazi da je on vrlo raštimovani instrumenat,u svetu harmonije sfera. On zvuči veoma neharmonično u toj harmoniji sfera. Tako kroz to dalje upoznavanje sebe, čovek još više upoznaje kako ništa ne zna da počne sa božanstvenom prirodom,sa kojom bi želeo da počne vrlo mnogo ako bi za to bio dorastao. Upravo pošto on dugo vrši neku takvu vežbu,tada se pokazuje,kada počne njegov silazni tok života,dakle u kasnijim godinama života- to počinje već posle 35 godine-,pokazuje mu se kroz naročiti način kako zvuči ton : Da ima mnogo i mnogo, da popravlja na onome što je on bio u životu,i da mora veoma jako želeti da se ponovo utelovi,kako bi mogao to korigovati. To spada u najvažnije posledice inspirativnog saznanja. Kada čovek upoznaje svoj sopstveni osnovni ton,primećuje koliko je on malo saobrazan i prikladan spoljašnjoj prirodi,i koliko malo ima prilike da dođe do mira i do unutrašnje harmonije.

 A ljudi, kojima smeta ponovno utelovljenje,samo pokazuju koliko su malo sposobni da upoznaju sebe, u svojoj nesavršenosti. Koliko su sebični,pošto ne žele  dalje da usavršavaju  s e b e. - ( da se ne REINKARNIRAJU- ali će to morati –hteti ! - Prim. O.M.).

Dakle,drugo što možemo postići u našem upoznavanju sebe,jeste inspirativan čovek – čovek kakvog svako upoznaje sebe u duhovnom svetu tonova. Šta čovek tu doživljava,kada takoreći upoznaje svoj sopstveni ton,jeste to: da on vrlo malo odgovara onome što je napolju u velikoj prirodi. Tu može polaziti već i od čisto moralnog usavršavanja sudbine,i uzimati u obzir koliko je on malo u položaju,da u životu dođe do unutrašnjeg mira  i do unutarnje harmonije,za kojom ipak žudi. Dok ljudi koji imaju snagu da upoznaju sebe,oni će kad dođu do toga,da upoznaju sebe,vrlo često biti u položaju da kažu:- koliko malo ti možeš u sebi naći unutrašnji mir i sigurnost,za kojima ipak moraš da čezneš! Tu se opet možemo setiti lepoga mesta u Geteovim spisima,gde on govori o tome,kako sedeći na jednom planinskom vrhu koji takoreći izražava mir lepe zemaljske prirode,kako on tu ima pred očima ono što mu dočarava najstariji „sin“prirode- granit. Kako oseća veličanstvo prirodnih zakona,mir u poređenju sa ljudskim i čovekovim vanredno kolebljivim raspoloženjem,tim unutrašnjim tonom ljudske prirode. Gledajući na prirodne zakone,spoznajemo da je svet prirodnih zakona – stvarnih prirodnih zakona napolju, odgovarajuća slika inspirativnog čoveka,kao što je kulturni razvitak odgovarajuća slika onome što je čovek u imaginativnom svetu. U prirodnim zakonima objavljuje nam se kroz maju,svet dela Duha sa onim unutarnjim mirom i konsekvencijom,koji je usled naše zablude i pogreške postao nemirom i disharmonijom; tako da ga saznajemo kao nemir i disharmoniju,kada u nama otkrivamo inspirativnog čoveka.

Imaginativan čovek   ----     Kulturni razvitak
-----------------------------------------------------
Inspirativni čovek     -----    Prirodni zakoni

U prirodnim zakonima,nalazimo veliku vezu između onoga što je kao delo Duha rašireno u prirodi,i onoga što kroz inspiraciju otkrivamo u nama,kao našeg drugog -dubljeg čoveka. Zato se uvek u svakoj  ezoterici,i u  svakoj mistici postavlja unutarnji mir i unutarnja  harmonija prirodne zakonitosti, kao uzor za čovekovu unutarnju zakonitost. Zbog toga je onaj, koji je u starom Persijskom posvećenju postigao šesti stepen,nazivan „sunčanim junakom“,jer  on po svojoj unutarnjoj zakonitosti i sigurnosti ne može odstupiti od propisanog puta,kao ni Sunce od svoga puta u svemiru. Jer ako bi sunce odstupilo i jedan trenutak od svoga puta, dogodile bi se nebrojene revolucije i razaranja u kosmosu. Dakako,postoji još i dalje uspinjanje čoveka u s poznavanju sebe; mogli bi smo ići još i dalje,do obuhvatanja čoveka u intuitivnom stanju. Ali bi došli u visoke regione,te bi bilo vanredno teško da se to izloži i da se ukaže na svet,koji se spolja ukazuje kao suprotna slika intuitivnog čoveka ( ali nemamo vremena) !
Iz toga vidite,da u stvari čovek gleda na sve ono što je on prema mogućnosti,tj. šta bi on mogao biti u fizičkom telu u onom divnom spoljašnjem delu sveta,u kome on nije „utamničen“-zato što bi to spoljašnje telo bilo loše,već što je on nedovoljno dorastao tome spoljašnjem telu. Iz toga vidimo da bitno zavisi od pravilnog prosuđivanja svih prilika sveta,da se uvidi ono što se nalazi u osnovi i onoj vrsti čovekovog duhovnog saznanja,kako se ono prikazuje kroz Antroposofiju. Prigovori što se tu čine,obično se rade iz principa koji potpuno pogrešno shvataju prilike sveta.
A sada na posletku još možemo zapitati: Zašto čovek uopšte mora dolaziti u spoljašnje telo? – Vidite,da bi takoreći još bolje ilustrovao to što ima da se kaže u narednih nekoliko reči,želim da vas podsetim na predavanje Dr. Ungera,o postavljanju: „ja“ i „Ja jesam“ u čitav unutarnji čovekov život. Takođe želim da vas podsetim,na ono što možete naći u „Filosofiji slobode“i u „Istina i nauka“. Izvesno i već na osnovu manjeg razmišljanja,može se  doći do toga da se iza „ja“ ili „Ja jesam“,nalazi vrlo značajno biće. Ali to što čovek doživljava, on to doživljava u svojoj svesti kao svoju svest o“ja“- svoju samosvest. To mu se štaviše u spavanju stalno prekida,pa kada bi samo spavao a nikada ne bi bio budan,onda bi i pored toga što bi imao „ja,on ne bi nikada mogao primetiti da ima „ja“.Što on to može primetiti zavisi od toga,što se u budnom stanju služi svojim telom. Van svoga tela može čovek doživeti drugo,ali svoje „ja“ može on doživeti samo tako što se nalazi naspram spoljašnjeg sveta. Jer da čovek nikada nije sišao na Zemlju- da bi se služio telom,onda bi se on večno osećao samo kao deo nekoga Anđela,kao što se ruka oseća –delom jednog organizma. Tada čovek nikada ne bi došao do  S a m o s v e s t i. Mogao bi doći do svih mogućih rezultata svesti,o svim mogućim stvarima sveta,ali do svesti o „ja“ ne bi nikada mogao doći,ako se ne bi utelovio u  zemaljsko telo. Tu je čovek morao steći svest o „ja“. Već kada proučavate svest spavanja,tada vidite da čovek tada ne radi u zajednici sa „ja“. Za svest o „ja“,potrebno je da se vrati u telo,potrebno je da se služi oruđem čula i oruđem mozga. Ali ako se čovek samo u vrlo maloj meri,može poslužiti u jednom utelovljenju sa onim što mu je dato u tom utelovljenju,onda mora izgledati vrlo pojmljivo kada vidoviti kaže:-Ispitujući čovekovo „ja“,ukoliko se ono pokazuje u svome pravom liku,vidovita svest nalazi u čovekovom „ja“ kao pretežni nagon-kao pretežnu snagu: čežnju, da uvek dođe u novi zemaljski život pa da tu svest o „ja“,učini sve punijom i bogatijom. Da je sve više usavrši,dok u životima na Zemlji ne postigne sve ono što čoveka čini zrelim,da se uzdigne na nove forme postojanja.
Na kraju ovih predavanja o pneumatosofiji,osećam više nego ikada da je sve moralo ostati u skici,kao nagovešteno. Pa i za ovu pneumatosofiju važi sve ono što važi i za ona prva dva niza predavanja: antropo-sofiju i psiho –sofiju, tj. trebalo bi da se da nekoliko podsticaja. Kada pratite te podsticaje,naćićete bogat materijal da bi ste na razne načine,mogli dalje raditi na osnovu toga materijala. Biće potrebno da uzmete u obzir razne stvari i da se osvrnete oko sebe u svetu. U duhovnoj nauci računa se na duše koje stvarno imaju volju,da samostalno rade dalje na tome,što je dato samo kao nagoveštaj. Tada će u tom samostalnom radu,takođe izroniti mnogo toga iz regiona na koje nije ni ukazivano. Svako će moći naći mesta gde da se priključi tome radu,ako se taj rad stvarno samostalno obavlja u svojoj duši. A ova duhovna nauka postaće sve bolja,ako bude sve veće to osećanje da nešto primamo,da bi nas to podsticalo,tako da sve više i više dolazimo u svom biću do toga,da sa doživljavamo svetove koji treba da se saopštavaju čovečanstvu,kroz duhovnu struju,koju smo uobičajili da je nazivamo : A n t r o p o s o f i j o m !!

                                       ***

                   ( Tekst sa 124 strane)

Dakle,Aristotelova  pretpostavka nije moguća. Naime,Aristotel nije uzeo u obzir,da je ono „ja“- dato bliže natčulnom čoveku,a što se pokazuje kao vrlo snažno delatno i u pogledu neposrednog ljudskog iskustva. Da ono natčulno koje nam je najbliže,jeste Lucifersko, i da tek onda rešavamo stvar,kada dopustimo pristup: Luciferskog principa,pri postanju natčulnog čoveka. Tako čovek ne može poticati isključivo od Boga,nego je u vezi i sa Lucifer – principom.
Tako kao što je to danas izloženo,da bi čovek zapravo morao mnogo pre verovati u đavola, nego u nešto drugo natčulno,naravno tako to ranije nisu ljudi izražavali,nego su oni osećali isto što je danas izraženo u Idejama. Osećali su da pored Božanskog postoji ono što je Lucifersko,a osećali su i nešto drugo,čije ćemo opravdanje uočiti tek u toku ovih predavanja.

                                        ***



Dr. Ehrendfried  Pfeiffer:

               POTPRIRODA I NATPRIRODA
     U  FIZIOLOGIJI  BILJAKA  I  ČOVEKA

                     - Istinske  osnove  ishrane -
                                                                               Dornach: 10.10. 1958 god.


Tačke dodira između Antroposofije i tzv. nauka,su naročito očigledne u problemu koji je duboko zanimao dr. Rudolfa Štajnera. Problemu,koje mi često prepoznajemo kao problem ili u najmanju ruku ne razumemo,zašto bi to trebalo da bude sadržaj antroposofskog predavanja, to je naime:- problem I s h r a n e.
Ishrana je povezana sa našim fizičkim postojanjem. Povezana je takođe sa načinom,na koji naše telo može biti nosilac duševno-duhovnog,a videćemo u toku predavanja da je ovaj odnos bitan,kako bih postepeno postavio problem. Ako pogledate neki udžbenik o ishrani ili u novine ili čak u neko predavanje u kojem je R. Štajner,govorio o ishrani,radnicima na prvom Geteanumu. Prvo ćete uočiti da su čoveku potrebne različite supstance: proteini,ugljeni hidrati,masti,mineralne materije i naravno voda. Ove supstance su sadržane u svemu što uzimamo u : hlebu,mesu u voću i povrću. Opšte je shvatanje,naročito u starijim tumačenjima ishrane,da ove supstance tada pružaju našem telu,materijalnu hranu. Danas postoji grana nauke-biohemija,koja proučava hemijske procese kako se oni odvijaju u životnim procesima. Decenijama ona je bila pastorče fiziološke hemije,a samo u poslednjih 13 godina je tako značajno napredovala,da se posle čitanja predavanja R. Štajnera, o ishrani, u isto vreme proučavajući nova otkrića u biohemiji,može se dobiti utisak da se ove dve tačke gledišta dodiruju. Dok,kod starijih objašnjenja ishrane postoji razlika,u odnosu na Štajnerove poglede.
U stvari ne možemo pričati o ishrani,a da prethodno ne govorimo o varenju. Moram reći da je moje sopstveno posebno zanimanje za problem ishrane,nastalo zato što kad sam god pratio Rudolfa Štajnera i imao priliku da čekam negde sa njim(jednom na želeničkoj stanici u Bazelu),čekajući skoro čitav sat na vezu a takođe i u drugim situacijama. On bi uvek započinjao da govori o ishrani i svrhi ishrane. Ja sam tada bio mladić potpuno zaokupljen proučavanjem antroposofije,pa sam isprva to smatrao malo dosadnim da Štajner stalno govori o ishrani,jer su mi još uvek nedostajali širi duhovni horizonti. To je bila početna tačka ovog predavanja. Od te tačke proizašao je rad-rad koji čovek tek posle 33-35 godine starosti,počinje da razume.
A sada o problemima: Ishrane i varenja. Prvo ću predstaviti tačke gledišta savremenih istraživača u ovoj oblasti,u kojima moram pružiti izveštaj o nekim studijama- nekim egzaktnim bio-hemijskim studijama. Kao što sam rekao,suštinski se može govoriti o : proteinima,ugljenim hidratima,skrobu.,šećeru i mastima. U prirodi se ove supstance pripremaju u biljnom,životinjskom i mineralnom carstvu Čovek ih preuzima više ili manje kroz žvakanje i varenje. U ustima dok se žvaće,počinje nova čulna reakcija kroz tzv. ukus,na taj način počinjući preko nervnog sistema ceo niz procesa,koji onda utiču na skoro sve telesne organe, upravljajući procesima varenja. R. Štajner je naprimer istakao,da ne bi trebalo gutati hranu,jer se naročito tada svi procesi remete,pa ovo može biti i bio-hemijski dokazano. Ova hrana se zatim vari u stomaku,jedan deo je već ranije s varen a zatim prosleđuje dalje u Duodenum i ostale delove tankih creva. Sad dolazi trenutak koji je izuzetno značajan za nas. Hrana se razlaže. Sa izuzetkom soli,nijedna vrsta hrane ne ostaje onakva kakva je ušla kroz usta; svaka se razbija: Proteini se razlažu,ugljeni hidrati se transformišu telesnim sokovima u šećere,koji se isto tako razlažu; masti se slično razlažu. Na ovom polju došlo je do promene u pogledima egzaktne bio-hemije,što nam takođe omogućava- kao naučnicima,da bolje razumemo ovo šta je R. Štajner rekao i da prepoznamo dubinu toga. Proteini se razlažu na:amino-kiseline i peptide. Masti, u masne kiseline i glicerol. Supstance koje nastaju,upijaju se u crevima i prenose dalje u limfni i krvni sistem,a neke od njih se tada prenose, u jetru.
Sada dolazimo do tačke sa kojom,čak i danas u svojim akademskim naučnim predavanjima,imam najviše teškoća sa svojim studentima. Ovi studenti,koji su već stekli predrasude u svom obrazovanju,imaju teškoća u razumevanju onoga šta se ovde zaista događa. Danas prosečan čovek,a verovatno i većina vas (ne možete biti krivi zbog toga jer vas nisu učili drugačije) misli, da ovaj protein biva ugrađen u protein tela,a šećer u šećer tela. To je gledište koje je još uvek ustaljeno u današnjoj literaturi. Nažalost,to uopšte nije tako. Najnovije studije pokazuju,da u trenutku kada se razložene supstance preuzmu,njihov dalji tok postaje sasvim samostalan- produžava se potpuno samostalno. Kako danas naša egzaktna nauka kaže: hrana gubi svoju individualnost u telu. Taj protein, koji uzimate u komadu mesa,pasulja ili u zrnu žita ne može se više kao takav prepoznati- govoreći čisto hemijski- u momentu kada prolazi kroz crevni zid u telo. On nestaje,a za uzvrat mogu se otkriti drugi produkti. Ono što je danas otkriveno,izuzetno je usko povezano sa onim što je Rudolf Štajner nazivao : unutrašnjom hemijom,kada je govorio o poništavanju spoljašnje hemije prirode,i razvoju protiv sila u čoveku.
Ovo se može takođe prepoznati, u ovome što ću vam sada navesti iz aktuelnih studija,koje su skoro objavljene u Čikagu. „U procesima apsorpcije hrane iz creva u telo,do sada poznati fizičko-hemijski zakoni se poništavaju, i apsorpcija hrane teče po zakonima,koji su suprotni današnjim poznatim zakonima i za sada nisu razumljivi. Fizička hemija,postavlja određene zakone za spoljašnji svet u vezi sa pritiskom,sa kretanjem jedne koncentracije u drugu,ali ovde se ovi zakoni odvijaju sa suprotnim znacima“.
Možemo reći,sve je to veoma lepo ali zašto bi vas to interesovalo? – Ali moram vam reći,da ako počnemo zaista da razumemo ove procese,oni spadaju među naj fascinantnije stvari, koje se mogu otkriti u vezi sa prirodom i čovekom ! Kroz nauku koja uopšte nije pod uticajem Antroposofije,studija samih životnih procesa,mora voditi ka prepoznavanju istina o prenosu spoljašnjih materijalnih uslova,u unutrašnje uslove čoveka.
Ovakve naučne studije ,daju mi nadu koja ukazuje na budućnost: Da će čak i apsolutni materijalizam,ako ne bude razmišljao o fenomenu već ga samo bude proučavao,biti dovede jednoga dana do zakonitosti : duhovnih aktivnosti. Ovo je naročito značajno,na polju istraživanja iz kojeg ću spomenuti neke primere.
Pokazano je da se razlike između proteina,ugljenih hidrata i masti skoro poništavaju i to na takav način,da se kroz aktivnost jetre (R.Štajner je to ovako izrazio: -Jetra je organ,koja se bavi tim metaboličnim procesima) – izvršava regulaciju ovih procesa. Vidite,šta se ovde dešava. Jetra,transformiše sve supstance, pa iz proteina nastaje mast,iz masti šećer,a iz šećera protein i obrnuto. Savremena hemija govori o „metaboličkom bazenu“. U stvari,sve što unesemo nestaje. I tada jedna već prema zahtevu, jedna supstanca biva preobražena u drugu. Jetra,mozak,nervni sistem i žlezde rade zajedno. To je važno. Materija koju unosimo u sebe,pojavljuje se potpuno transformisana tako da možemo govoriti o „rezervoaru“,pa iz toga rezervoara telo uzima ono što mu je potrebno od ove preobražene spoljašnje materije. U nama bi postojala potpuna harmonija,da se ne događaju neke stvari na koje ćemo nešto kasnije obratiti pažnju.
Sada se moramo zapitati: - Šta znači metabolizam ? – Ovde mogu reći samo jednu stvar. Svaki onaj koji nije proučavao ovu materiju do najsitnijih detalja,ili onaj koji je čitao predavanja Dr. Rudolfa Štajnera: „o čoveku metabolizma i udova“,možda je čuo reč-metabolizam,i pri tom verovatno mislio na varenje i lučenje a možda čak i na udisanje i izdisanje. U stvari,-oprostite mi kada to kažem- on ne zna ništa ! R. Štajner je sa medicinske strane spomenuo metabolizam i ukazao,da se sve supstance-ćelije u našem telu, potpuno obnavljaju tokom sedam godina. Ako sam npr. stajao pre sedam godina na ovom podijumu,i neko je načinio mali znak negde u materiji moga tela, a danas ponovo stojim ovde,nećete moći pronaći ni najmanji ostatak toga znaka. Umesto toga, biće to potpuno različita supstanca. Ova slika se može uporediti sa koritom neke reke i samom rekom. Voda u reci,nikad nije ista- svake sekunde je različita,dok korito reke ostaje. Npr. reka Rajna ili Dunav imaju određenu  postojanost,tokom izvesnog perioda vremena. Supstanca vode u reci stalno teče. Isti je slučaj sa našim telom. Međutim, suviše je pojednostavljeno govoriti samo o obnavljanju tokom sedam godina. Posle sedam godina stižemo takoreći,do završne tačke gde možemo biti potpuno sigurni,da više nije ništa ostalo od prvobitne supstance. Transformacije, se dešavaju mnogo brže. Pomislite samo na zub -ovaj ovde,u stvari mislim na pravi a ne na veštački. Svako može dodirnuti jedan od svojih zuba i proslediti tok misli sa mnom. Ovaj zub sadrži:kalcijum -karbonat i kalcijum-fosfat,koji su ušli u zub dok je još rastao. Svako može osetiti svoj zub i zatim reći sebi: Tokom 240 dana,sav kalcijum karbonat iz ovog masivnog –tvrdog zuba,kojeg svi u ovom trenutku dodirujemo,biće izlučen- nestaće,a novi kalcijum karbonat zauzeće njegovo mesto. Pa dokle god ovaj zub obnavlja svoju supstancu za 240 dana,dotle on ostaje zdrav i otporan. To je metabolizam !
Još jedan primer: Mast, se deponuje u masnom tkivu. Ovde možete osetiti mali depozit masti. Postoje i druga mesta u telu,gde se može osetiti ovaj mali depozit masti. To bi smo trebali stvarno sebi predstaviti. Hajde,osetite jedan od tih „valjuščića“ masti !  Ali  41 %  masti,koji osećate tu među prstima,taj mali valjušak masti neće biti tu sutra uveče u ovo isto vreme. Ova mast će biti prenesena nazad u jetru,da bi tamo bila pretvorena u proteine,druge masti ili šećer u zavisnosti šta je telu potrebno. Ako neko npr. ima Dijabetes,tada jetra stvara šećer iz masti,i to je to što čini dijabetes. Pa se tako 41 % ,ove telesne masti aktivira u jednom danu,- vraća nazad u jetru i transformiše i u istoj količini ponovo deponuje. Kada se ona ne bi ponovo deponovala,imali bi idealan metod protiv  g o j a z n o s t i   !
Ova transformacija masti,zaista je začuđujuća kada pomislite, kakva je aktivnost – kakva dinamika- je ovde prisutna ( 41 % u jednom danu ) ! – A to zahteva samo jedan deo metabolizma,koji sam takođe naučno proučavao,određuje da li osoba prerano slabi ili ostaje mlada. Ili dobija sklerotične bolesti,kao što su: arterio -skleroza, infarkt miokarda, koronarna skleroza itd. Mladost ili starenje tela je određeno time,da li se ta tranformacija masti događa u pravo vreme,prikladnom brzinom ili ne.
Zatim postoji kritična tačka. Neću ovde razmatrati patologiju :-endokrinoloških smetnji,ali kod relativno normalnog čoveka,postoji kritičan period života otprilike u 35- godini, što je otprilike vreme kada čovek počinje da gubi svoju mladalačku vitkost,i tada se kao dokaz zadovoljnog građanina,stvara mali stomačić. Vidite,ovo kažem sa određenom namerom: „stomačić zadovoljnog građanina“. Kada se utišaju bure mladosti,usporava se ta transformacija masti. Jednom kada mlada osoba iživi svoje ideale,kada njene aktivnosti uđu u tzv. ustaljene koloseke,tada se ta transformacija masti usporava. Ovo se može pratiti bio-hemijski i pojavljuju se različiti uslovi. Ako se ovaj zadovoljni građanin pretvori u filistra (čovek ograničenog duha),tada se pojavljuju pred uslovi za: sklerozu i otvrdnjavanje svih oblika. U metabolizmu takve osobe,mogu se već u 25-oj, 28 ili 30 godini,stvarno videti pre rani simptomi starenja. Može se skoro proreći ,šta će se dogoditi kasnije ? !
Imam jednog prijatelja u Čikagu (mislim da ima 75 godina i izuzetno je aktivan). Ima običaj da kaže: da oseća,da je većina ljudskih bića već u 35 godini mrtva,ali da njihovi leševi nastavljaju da šetaju okolo. Uvećanje ovih zrnaca u telu,to je ono što koči dinamiku tela i usporava životne procese. Tu leži jedan od problema starenja. R. Štajner izražava ovo govoreći: da mast u telu, formira zid-zid protiv duhovnog. Ovo treba shvatiti fiziološki i duhovno. Postoji u stvari na Harvardskom univerzitetu neki naučnici,koji idu tako daleko da kažu,da čovek treba da jede ono što ne voli,jer onda ne bi trebao pribegavati dijeti.
Toliko o tom metabolizmu. Postoje i drugi metabolizmi,npr. mineralni metabolizam. So,se direktno preuzima u telu. Ova uneta so,može se obeležiti izotopima i za minut je možemo naći po celom telu,od samog vrha kose,vrhova palčeva do spoljašnje kože. Međutim, kalcijumove i magnezijumove soli se zadržavaju u crevima. Ovo je nešto nerealno za naučno mišljenje. Mora postojati cirkulacija u telu o kojoj mi ne znamo apsolutno ništa. Ona se – koju R. Štajner naziva“fantomska so“,raširi za minut po celom telu a da ne znamo kako ?  Za minut se ova so rasturi po celom telu,dok se kalcijumove  i magnezijumove soli čuvaju u crevima,i apsorbuju samo onda kada ih telo treba. One se ne izlučuju iz tela - one ostaju. Kada telo odluči ( u ovom slučaju,to nije jetra nego krv koja odlučuje): Naprimer, „sada mi je potreban kalcijum karbonat“,tada će biti apsorbovan iz creva,iz kojih pod drugim okolnostima ne bi ništa bilo apsorbovano. Tu je aktivna izvanredna mudrost.
S pomenuo sam kalcijum.  On je takođe konstituent kostiju. Naš skeletni sistem i veliki deo kostiju,sastoji se od kristala kalcijum karbonata i kalcijum fosfata. Metabolizam,koji omogućava održavanje kostiju,zaista je ne odoljiv. Svaki minut se sav sadržaj kalcijuma  iz krvi kristališe u  kosti,i u tom istom minutu se odgovarajuća količina kalcijuma iz kostiju,razgradi i vrati u krv. Ponavljam,jer je to u stvari ono,što može da dovede do predstava o sistemu tela – o skeletu,o smrti i uskrsnuću materije. Svakog minuta -u svima vama- kalcijum iz krvi,kristališe se u vaše kosti ! Interesantan je podatak,da postoje tri sloja u kostima. Jedan od tih slojeva je mrtav- on  može da se  kristališe,isto kao i da se rastvara- a drugi je aktivan (bio-hemičari ga nazivaju :životnim eterom ili bio-sferom).
Struktura ćelija,sastoji se od tzv. „džinovskih ćelija“,koje ukoliko bi se našle u bilo kojem delu tela,stvorile bi osnovu za: R a k. Međutim,u kostima su ove ćelije zdrave jer tamo funkcionišu uz pomoć, ego – „Ja –organizacije“ i krvi. Zbog toga su zdrave ove džinovske ćelije, koje prouzrokuju u kostima kristalizaciju i rastvaranje. Mi smo u ovim procesima,potpuno izvedeni iz trodimenzionalnog prostora. Jedanput je neko preuzeo na sebe nevolju,da odredi kristalnu površinu ovog minerala u nama,na osnovu mikroskopskih studija (ovaj mineral je: Apatit- fluor kalcijum karbonat),čija se forme zaista ponašaju kao pravi kristal. Otkrio je da je u jednom gramu -bilo koje kosti u telu- ukoliko se sve kristalne površine koje se tamo stvaraju smeste jedna do druge,imaju oko 100 kv. metara. Ako bi smo pak prostrli,totalni kristalni sistem naših kostiju,dobili bi smo površinu od oko 15 „jutara“.
Procesi koji dovode do kristalizacije i razlaganja,ne ponašaju se na trodimenzionalan način- oni napuštaju prostor. R. Štajner je pre mnogo godina,već skrenuo pažnju na ova pitanja. Čovek zaista nauči da poštuje ovu nauku. Dozvolite mi da to kažem na sledeći način. Ako je neko mnogo radio na periferiji našeg antropo -sofskog pokreta,tada može postojati svega nekoliko dodirnih tačaka sa ovom naukom. A ako ode na neko predavanje ili sastanak,gde su recimo- tri člana i 300 ljudi,koji nisu članovi- i citira,da je R. Štajner rekao: kako prehrambene namirnice napuštaju prostor,tada on sebe pravi smešnim. Da,izvinite na izrazu,on sebe pravi smešnim jer govori o nečemu što ne razume. Međutim, s druge strane neko čuje da prirodnjaci govore tako, a ja sad tačno citiram: „Ako pogledamo ove procese i zamislimo -tako govore naučnici iz Čikaga-,da umesto svakog kristala bukne jedna iskrica i tada bacimo pogled na kostur čoveka,on bi se pojavio kao božićna jelka ili čak štaviše kao iskričavi zvezdani svod“.
Moram reći,da je neko ko je ponikao iz apsolutnog materijalizma hemije, primoran da dođe do ovakve imaginacije,tada ja veoma poštujem takvu osobu jer je to otkrila kroz požrtvovan rad i marljivo proučavanje. U koliko sada kao antroposofi,želimo da se sretnemo sa tim čovekom koji je zaokupljen sa takvim radom,prvo moramo u najmanju ruku- razumeti te procese kao i on,i moramo da radimo isto tako marljivo. Tek tada jedna takva konverzacija,može dati rezultate koji nas mogu dovesti do poznavanja  onog duhovnog, što može uticati na širenje Antroposofije. I to se događa. Tako se dolazi u situaciju, da se govori na osnovu znanja,i nema potrebe da se samo citira – neću reći- ono što se ne razume,već radije ono što se ne poseduje kao unutarnje iskustvo.
Napravimo korak dublje u ovo carstvo. Postoji još jedan proces i taj proces je takođe od vitalnog značaja, za zdravlje i pravilno starenje,tako da čovek i u po - odmaklim godinama može ostati mlad i čvrst. Bolesti, ulaze u naše telo - kako Hristos reče prilikom njegovih isceljenja -,da bi nam otkrile Božiju Mudrost. Bolesti su uvek učitelji. U ovom odnosu bol je naš najbolji prijatelj,jer nas drži u stanju budne svesti. Ovo bi trebalo i moralo da bude stav biologa !
Postoji još jedan problem metabolizma, koji spada u one najčudnije. Delovi ugljeno-hidratnih jedinjenja- koje imamo u : proteinu,šećeru i mastima,koje unosimo putem hrane i koje se transformišu kao što sam opisao,izdišu se kroz pluća. Fiziološkim eksperimentima utvrdilo se,da se neki produkti proteina ne luče u telo, već se izdišu. Tako izdisanjem - dragi moji prijatelji,izdišete deo vašeg ručka i doručka,jer se u fiziološkim procesima došlo do tačke,gde se deo ugljeno -hidratnih jedinjenja razgrađuje i izdiše. U izvesnom smislu ovo je zaista jedan socijalni problem,jer na taj način svako učestvuje u tuđem varenju ! Moram da naglasim,-da kada kažem-da je to socijalni problem,to govorim striktno sa pozicije biologa. Dr. Rudolf Štajner ističe,da se posebno odnosi poput: antipatije i simpatije,baziraju na ovome. Jedna osoba može imati izdisaj od razloženih ugljeno hidratnih jedinjenja,koji je neprijatan za drugu osobu. Ovakva vrsta iskustva koju primamo od drugog, može se registrovati kao simpatija ili antipatija. Baš tu počinje ljudsko upoznavanje; moglo bi se čak reći,da tu počinje prava ljubav prema čoveku.
Sada već govorimo o disanju. Vidite,mi zaista učimo da drugačije gledamo na disanje, posebno na izdisaj. Ali procesi se događaju i prilikom udisaja. Tek,od skoro se otkrilo da ne udišemo samo plućima i nosom. Naprimer,oči takođe dišu. Otkriveno je, da preko dana Oko – u budnom stanju- uzima kiseonik. U svakom slučaju,u budno oko ne dolazi kiseonik iz pluća,već ga oko udiše direktno kroz beonjaču. A samo noću – u sklopljenom uspavanom oku- ovaj proces biva suprotan i ne dolazi do udisanja kiseonika,već određene supstance koje dolaze iz krvi,preuzimaju na sebe opskrbu sa kiseonikom i rasprostiru se do različitih delova, oka. Ako tokom dana,oko -koristi kiseonik da bi videlo,tada u tami popunjava kiseonikom vizuelne pigmente.
Ovo su veoma skriveni procesi,na koje nam je R. Štajner još davno skrenuo pažnju: - na disanje oka, na činjenicu da oko udiše !  Kada pogledamo na ovih 35 godina naučnih studija,izgled da nismo imali sreće pa nismo uspeli da sami otkrijemo ove stvari u antroposofskoj nauci,pa nam je tzv. spoljašnji svet morao otkrivati stvar po stvar,ono što je Rudolf Štajner rekao. Za nekoga ko već godinama učestvuje u antroposofskoj prirodnoj nauci, bilo bi veliko zadovoljstvo da može da ukaže na radove našeg instituta,koji potvrđuje Štajnerove tvrdnje. Ovo se odnosi na Štajnerove reči: „Moramo stvoriti fenomen tamo gde ga nema. Svakako o fenomenu ne bi trebalo špekulisati,već bi trebalo na njemu eksperimentisati“! Ovo bi se odnosilo samo na: p r i r o d nj a k e !!!
Moj zadatak je,da sada ukažem na nešto drugo. I s h r a n a,koju mi koristimo priprema se u prirodi,i to tako što se, bez obzira da li hrana dolazi iz životinjsko sveta-krajnjom analizom utvrđuje,da se ona priprema u biljnom svetu. U zelenom soku biljke postoji proces, koji se naziva:  fotosinteza. Interakcijom svetlosti,toplote i fizičkih supstanci (vodonik, ugljendioksid,kiseonik,azot itd.) sintetišu se organske supstance u : proteine,masti i šećere. Otkriveno je da se u fotosintezi biljaka,kojoj možemo da zahvalimo za našu hranu i fizičku egzistenciju,odvijaju dva procesa: proces tame i proces svetlosti. Ne znam,da li su ove stvari do sada objavljene. Proces tame,dovodi do stvaranja skroba i šećera. Šećer je, produkt noćne aktivnosti biljke. Oslobođenje toplote prilikom razgrađivanja šećera,dešava se zahvaljujući tamnoj toploti tj. čistom toplotnom elementu. Ono što dolazi do izražaja u ovom šećeru,naučno se naziva: kalorijskom  energijom ili toplotom. Pošto se toplota oslobađa i svetlost to čini isto u telu; Svetlosno oblikovanje u biljkama prouzrokuje,formiranje proteinskih supstanci. Masti, se u biljkama formiraju kao neka vrsta uvećanja šećernog procesa. Kada sa se šećerni proces obrne i poveže nekoliko jedinjenja,i oslobodi vodu, pojavljuju se : masne kiseline.
Ali, protein se stvara iz svetlosti. Supstance,koje omogućavaju biljkama da kombinuju takve sile sa posredničkim supstancama, tako da se protein može izgraditi sa enzimima, koji pre svega sadrže fosforna jedinjenja: adenozin,triptozin itd. znači sve supstance u kojima fosfor i u manjoj meri magnezijum,imaju nekakvu ulogu : Fosfor,kojeg su raniji alhemičari nazivali nosiocem svetlosti. Moderna nauka,govori o kalorijskoj vrednosti sagorevanja šećera u ugljene hidrate,koji tada predaju toplotnu energiju telu,ali još uvek ne spominje svetlosnu energiju, koja se predaje kada razgradimo proteine pod uticajem određenih enzima. Prvo se – a to se danas može dokazati- svetlost apsorbuje,zatim se prilikom varenja oslobađa i mi tako primamo svetlost. Kada se proteini razgrade u našem telu pod uticajem toplote,skoro isti enzim uzima učešća. Pošto rastvorimo protein,mi primamo svetlost- ona se oslobađa u telu i to ima neverovatno snažan efekat. To je ono što održava život u telu,posebno nervnom tkivu i tkivu mozga. Ona (svetlost),unosi se u tkivo mozga da bi opsluživala,procese svesti.
Enzim,- to je takva reč-rekao je R. Štajner, da neko može nazvati novac novcem  ili može reći tandara mandara ili tako nazvati nešto u društvenom organizmu. Isto je tako i sa ovom rečju.  Kada govorimo o enzimima, mislimo na izvanredne transformacije i izvanredne brzine. Ove transformacija- reakcije,dešavaju se u svakoj pojedinačnoj živoj ćeliji,brzinom od : 10.000 u minuti. Ovo je opet – metabolizam ! To je ono, na čemu se zasniva naš život, i dok se god ova transformacija vrši ovom brzinom,to za nas predstavlja zdravlje i mladost. Sada možemo videti da je ovaj svetlosni metabolizam,koji bi se u stvari trebao dogoditi u razgradnji proteina, u aktivnosti organa čula i u aktivnosti formacije svesti u našem mozgu-da je ovaj svetlosni metabolizam u čoveku,ova transformacija fosfatnog - enzima ,danas značajno poremećena. Neko bi to stvarno mogao da vidi,kada bi vas gledao kako se penjete uz planinu ; mnogo bi vas ostalo bez daha a neki bi se umorili. Veoma se dobro može videti iz čovekovog ponašanja,u kojoj je meri svetlost slobodna u telu,koliko je ona aktivna. Ovo se veoma dobro vidi u prirodi. Biljke su danas, u nekim godinama više nego u drugim zaista umorne,a to je zbog nestašice zdrave svetlosti u prirodi.
Godinama već nisam bio u Evropi. Jednom sam otišao na deset godina i vraćao se u intervalima,još uvek se dobro sećam pejzaža svoje mladosti prožetim svetlošću,i kao kontrast tome što se danas tako lako može primetiti-ako se poseduje oko za to: nedostatak svetlosti,fizički nedostatak svetlosti u našoj atmosferi,nedostatak svetlosti u biljkama koji se može proučavati biohemijski,kao i svetlosti u egu ljudskih bića. Problem sa kojim se ovde susrećemo predstavlja to,što se određene funkcije odvijaju u čoveku danas (1958 god.),potpuno drugačije nego ranije.
Nameće se ozbiljno pitanje :Zašto-šta se dešava? – Mora se prvo reći,da hrana zbog načina na koji se uzgaja,nije više u mogućnosti,zahvaljujući selekciji i forsiranju ekscesivne kvantitativne produkcije,da u potpunosti apsorbuje ove svetlosne transformacije- ove svetlosne transformacije u ćelijama,i zbog čega mi ne primamo dovoljno proteina. U poslednjih 30-50 godina,celo čovečanstvo primilo je sve više ovog oskudnog proteina,čije Aminokiseline nisu više izbalansirane. Različiti proteini danas konstantno slabe u našoj ishrani.
 Ako neko jede rezance i špagete,samo zbog toga će doći do lizina i nedostatka svetlosti u čoveku. Ovakve pojave možemo prepoznati i dokazati u čovekovom sekretu, metodom koji sam pre izvesnog vremena izradio na osnovu jedne ne dovršene indikacije Rudolfa  Štajnera. U kojoj on smatra da se treba proučavati sastav čovekovog  u r i n a,jer bi se iz toga moglo doći do određenih zaključaka o čovekovom duhovnom stanju. U ono vreme nije se znao način na koji bi se to uradilo. Sada imamo metod,koji će nam zaista omogućiti da saznamo kakvo je psihološko kao i fizičko stanje čoveka,i kakvi su poremećaji prisutni. Prilikom proučavanja približno 1700 zdravih i bolesnih ispitanika,utvrđeno je da 90% ,nije imalo normalnu funkciju jetre. Prilikom proučavanja zrna žita i proteina,postalo je očigledno da je nedostatak proteina sve više prisutan. Svaki biohemičar koji radi u ovoj oblasti postavlja sledeće pitanje,ne znajući kako da na njega odgovori : Šta je normalno? - Postalo je jasno,da se danas u ovom svetu ne može više odrediti ,šta je normalno. Ovo je tako od pojave radio-aktivne prašine u atmosferi. Od tada je ono što je normalno prilično nejasno. Od pojave: jednostranog mineralnog đubriva,insekticida,novih metoda konzerviranja i drugih metoda,od onoga što raste na zemlji nije ništa normalno. Ne postoji standard za normalno,sa kojim se može porediti ono što danas uspeva.
Tako su inteligentni naučnici,došli na ideju da 1937 godine- za vreme ekspedicije na Antarktiku,tamo ostave nešto konzervirane hrane. U međuvremenu je ta hrana bila pod ledom i zaštićena tim debelim slojem,tako sačuvana od modernih uticaja. Sadržina ovih konzervi je jedino biljna materija na celoj zemlji,iz koje se može zaključiti- šta je bilo normalno 1937 godine? – Sada su ove konzerve iskopane i proučene,s namerom šta je bilo normalno pre 20 godina. Ovde se susrećemo sa problemom kulture- od najveće važnosti,jer nas sve više brine poremećaj u kvalitetu: proteina u svetlosnom metabolizmu,u toplotnom metabolizmu čoveka. Potrebno je razumeti i poznavati ovaj problem,pa ako je moguće rešiti ga i onemogućiti dalje pogoršanje. Pokazalo se da su ova pogoršavanja povezana sa kvalitetom semena.
Dr. Rudolf Štajner,istakao je da se u oblasti našeg bio-dinamičkog pokreta, kvalitet proteina mora ozbiljno posmatrati u uskoj povezanosti sa prirodom. Zato smo i proizveli : bio-dinamičko seme. Ja sam sada u potpunosti objektivan i reći ću vam zaista objektivno,šta odgovara onom što je ustanovljeno. Nešto vrlo iznenađujuće priteklo nam je u pomoć. Bili smo u mogućnosti da odredimo da postoje različite vrste proteina u semenu,i da se taj protein razlaže u amino -kiseline. Zatim smo indentifikovali ove amino -kiseline i videli,da one fluktuiraju iz dana u dan i da je na primer: sedmog dana,od bujanja jedra semena:- bio- dinamičkog porekla- u njemu bilo do 42 % proteina,dok je u drugim biljkama bilo najviše 23% proteina. Utvrdili smo da je moguće pročistiti kvalitet proteina u semenu. Tada sam razgovarao sa našim prijateljem Gerhardom Šmitom,i on mi je pokazao svoju studiju u kojoj je zagrevao bio-dinamičko seme, jedan sat vremena na temperaturi od 100 ° C, i na moje iznenađenje ovo seme je posle tako grubog tretmana (grejano na temperaturi na kojoj voda počinje da ključa), još uvek bujalo. Sa druge strane,slično tretirana jedra veštački đubrene pšenice,nisu više bujala – bila su mrtva. Posle svega ovoga pročita se u udžbenicima,da protein treba da se zgruša na 100 ° C, i da Enzimi postaju neaktivni? U ovom bio-dinamičkom žitu-koje je bujalo,niti se protein zgrušao niti su enzimi bili uništeni. Ovo je ostavilo izvanredan utisak na mene,a pošto sam se vratio u SAD počeo sam da skupljam semenje svih vrsta,iz celih SAD: bio –dinamičko, veštački đubreno,ne đubreno, semenje iz ne obrađivanog tla,iz organski obrađivanog ali ne bio- dinamičkog tla itd. Uvek se iznova potvrđivalo da je biodinamičko semenje,bujalo posle ovog zagrevanja; i neko drugo semenje bujalo je,ali svega nekoliko od mineralno đubrenih. A neko semenje koje je striktno mineralizovano,nije uopšte bujalo.
Prema tome,tu imamo jednu vrstu postepenog gubitka funkcija. Kada sam kasnije utvrdio proteinske konstituente u ovom semenju,interesantno je bilo to da sam otkrio varirajući odnos,u onom semenju koje je bujalo i neravnotežu u onome koje nije bujalo. Rezultati su bili takvi da sam rekao sebi:- Ako je ovo kao što jeste,možda možemo izvući neku korist iz toga-. Zasadili smo nove mlade biljke iz tog semena,koje je niklo,i uzgojili nove biljke i požnjeli u leto novu pšenicu. Otkrili smo da je iz ove nove pšenice,čija su jedra prošla kroz onaj „brutalan tretman“ sa toplotom,nastala potpuno nova pšenica. Prvobitna pšenica bila je žuto-bela kitnjasta,sa10 % proteina. Nova pšenica koju smo požnjeli toga leta,imala je providno gotovo poput stakla,zrno sa 17-18% proteina. Ovom selekcijom dobili smo hranljivu pšenicu,koja je umesto 10% proteina imala do 18% proteina. Rezultat je bila biljka,koja je bila toliko hranljiva, da bi smo mogli da izbacimo meso iz naše ishrane !
U stvarnosti,susrećemo se sa čudom šta se ovde događa. U stvari ideja Rudolfa Štajnera je realizovana: potraga za novim proteinskim kvalitetom –transmisija hranljive vrednosti,koja nam je preko potrebna. Dakle,mi smo biljku vratili u jedno više arhetipsko stanje. Jer zaista je istina da to žito poseduje 15-18% proteina i veoma dobru strukturu. Ovo je prvi korak u stvaranju novog kvaliteta hrane,ali ovo je samo početak. Predpopstavljam da će jednoga dana ovo seme zakoračiti u trgovinu,ali je to ostvarljivo tek za 10 godina. Takva misao je veoma životvorna. Dozvolite mi lični komentar: tako životvorna,da zaista ova misao stvara novu hrabrost u životu,uz pomoć kojom se možemo suočiti sa ciljem,i zaboraviti na pređašnje – b o l e s t i  !
Sada pristupam jednom veoma ozbiljnom problemu. Nedostatak proteina u biljkama, uslovljen je time što su prirodni uslovi na zemlji,u velikoj meri izmenjeni od pojave : Radioaktivne prašine. Tako da normalne biljke više ne mogu postojati,pa se čak mora stvoriti i nova zaštita za čoveka. Ovaj problem nije toliko važan (kao npr: radijum ili stroncijum-90). Mnogo važniji problem je to,što se radioaktivni Jod,širi celom planetom. Tako ga krave unose u sebe,pa nešto od toga odlazi u mleko,zatim u štitnjaču krave i na kraju štitnjaču teleta,u kojem je 100 puta aktivniji nego u štitnjači majke,tako da se ogromne štete već danas javljaju. Vreme poluraspada radioaktivnog Joda je 146 dana,a za vreme tih 146 dana,učinjena je ne izmerljiva šteta kapacitetima nasleđa i Tiroidnim – štitastim procesima,na celoj zemlji !!

Da,sada dolazi najozbiljniji problem, koga moramo sagledati veoma otvoreno. Rečeno je odgovorno, da bi  (15 hidrogenskih-atomskih bombi-tipa A) ukoliko bi eksplodirale istovremeno - bez obzira na njihovu lokaciju na zemlji,učinile zemlju ne nastanjenom za sledećih  10.000 godina. Toliko bi bilo potrebno da sva radioaktivnost ponovo nestane. Ovo su zvanične brojke i podaci. Da,dragi prijatelji -kada bi to tako bilo,bilo bi to još uvek jednostavno. Ali problem nije tako jednostavan,jer se u tzv. mirnodopskom korišćenju radio – aktivnosti i radioaktivne energije, isto tolika količina,ispušta u vazduh. Prema proračunima koje sam video,trebaće nam 3000 godina,pa da imamo isto toliko radioaktivnosti u atmosferi iz mirnodopske upotrebe,kao kada bi (15 hidrogenskih ili 150 atomskih bombi) eksplodiralo istovremeno. Dakle,to je proces koji je već započeo -koji već ima poznati rezultat,a taj je rezultat,nemogućnost čoveka da preživi na zemlji, a što se očekuje za 3000 godina. Čak,kada bi se uništili svi nuklearni reaktori,opasnost,da Zemlja neće ostvariti svoj cilj, bila bi prisutna. (Jezivo,zar ne ! – Šta misle oni,koji ne veruju u reinkarnaciju? – Primedba: O. M).

To je situacija sa kojom se susrećemo danas. Ova situacija navodi neke ljude da se još danas zamisle,dok ne bude kasno. Zaključci su veoma interesantni. Želeo bih da vam pročitam nešto iz: „Atomskog naučnika“- žurnal za atomistiku,koji govori veoma otvoreno i istinito. Pročitaću vam jedan deo iz članka,o astronautičkoj instituciji. Napisao ga je Džejms B. Adson – zamenik direktora za naučno istraživanje u američkoj vojsci; Dakle,naučnik koji vrši uticaj na američku armiju,govori o pripremama za razvoj „vanzemaljskih vozila“,tako da se zemaljski sukobi,ne bi više rešavali oružanim putem na zemlji,već na Mesecu ili nekoj drugoj planeti, pa bi na taj način bilo moguće spasiti Zemlju. E,sad tu postoje određene poteškoće (nastaje smeh). Vidite,ne bi se tu trebalo smejati. Ovo su ozbiljne stvari na čije su proučavanje potrošeni milioni dolara. Ovo je zaista veoma,veoma ozbiljna stvar jer ova razmišljanja o „potprirodi“- o čemu je ovde reč,obuhvataju i naš kosmos. Citiram: „Biće moguće razviti svemirsku medicinu. Pošto tamo neće biti kiseonika za disanje,veštačka hrana mora biti tako usavršena da se može ubrizgati u krv,tako da se disanje i ishrana učine nepotrebnim“. Eto, ali čoveku se mora nešto i dopustiti,da ne bi pogubio svoje navike i da bi mogao malo popričati sa nekim. Tako se u istraživačkim institutima radi na razvijanju supstanci,koje bi mogle da se ubrizgaju u krv,da bi otklonile potrebu za disanjem. Za ovo se troše milioni. Čovek,koji se bavi planiranjem u generalnom štabu,je taj isti čovek koji planira za budućnost. Ne može se reći da su planovi američkog general- štaba neumesni. Predviđa se da onaj, ko okupira Mesec imao dve prednosti. Prva,mogle bi se otkriti mnoge rude koje su retke na zemlji,pa bi se mogao započeti dobar posao izgradnjom rudnika na mesecu, tako bi se na taj način mesec mogao eksploatisati. Pa bi veliki broj biznismena,rado kupio akcije za takav mesečev rudnik. Divna spekulacija !
S druge strane pak,kaže gospodin Adson iz generalštaba: „Spoljna politika Amerike i Sovjetskog Saveza je zainteresovana za ovakvu okupaciju,kako bi je iskoristili radi izvršavanja vojnog pritiska na ostale zemlje“. Bitno je to,citiram ponovo: „Da bi se mogli sklopiti ugovori,da se bitke za poziciju na zemlji odvijaju na mesecu,da ne bi bilo isuviše razaranja na zemlji- Zemlja mora ostati pogodna za život. Govoriti još izvesno vreme o ovakvoj poziciji Meseca,postaće spekulativna stvar sve dok se to ne ostvari. Ipak,ukoliko ne želimo da rizikujemo,da se čovečanstvo jednostavno izbriše sa zemlje,takvo ratište na mesecu je jedini izlaz umesto odluke da se borimo ovde na Zemlji. Ako se neko tako razvije da može osvojiti Mesec,onda će moći da osvoji i Mars, a onda možda ako dalje ne bude išlo na zemlji , poslednji preživeli bi se mogli odvesti na Mars i tamo podignuti novu kulturu čovečanstva“! Eto,vidite dragi moji prijatelji,tako se danas razmišlja. Možda ćete biti uvređeni ili ćete čak ovo smatrati za genijalnu zamisao,ali oni ovako razmišljaju. Zato su ove misli,ako znamo da će čovečanstvo za  3000 godina morati da donese odluku-bez obzira šta se dogodilo- veoma ozbiljan  problem. Ovde vam moram reći nešto, što sam prilično teško odlučio da podelim sa vama,ali to je proizašlo iz razgovora sa Dr. Rudolfom  Štajnerom. Nikad se ne zna gde,kad i koliko često su ljudi u mogućnosti,da se sastanu na jednom mestu. Ove misli tiču se veoma, veoma ozbiljnog problema.

Ovamo u Dornah sam dolazio kao mladić (1919 – 1921) dok sam bio učenik. Kako sam se bavio različitim aktivnostima, težio sam da u to vreme iznesem neku specifičnu misao,da uputim neko specifično pitanje Rudolfu Štajneru. Misao je bila sledeća: Da li sadašnja civilizacija vodi dezintegraciju kroz primenu fizičke energije i tehnologije u krajnjoj analizi tj. elektriciteta,magnetizma i ostalih energija?. Atomska energija,tada još nije bila otkrivena,pa pošto je nemoguće da ovakva energija ne dovede do dezintegracije; Dakle,neće li biti neophodno uvesti životnu energiju u tehnologiju –novu energiju, koja će u sebi nositi zakon obnove -zakon života,i koja će naravno u čoveku buditi : slične misli i osećanja. Kao impulse želja da ćemo radije da učimo da održavamo ravnotežu,izgrađujemo sintetizujemo, gajimo i razvijamo,nego da nastavimo sa tehnološkom destrukcijom,dezintegracijom i bombardovanjem ? - Ovo je bilo pitanje,koje sam postavio R. Štajneru: -Da li postoji energija, koja će moći poteći iz Geteanuma u svet kao odgovor,kao novina i kao reakcija na čitavo ovo rastrojstvo ? On je istakao,da bi se takva energija mogla proučavati, u transformacijama nekih određenih supstanci u ljudskom telu. Napomenuo je da je ta energija uopšteno ono što mi određujemo, kao eterične obliko-tvorne snage,eterično telo,toplotni eter,svetlosni eter  itd. Ovo vam govorim ne po lekcijama ili predavanjima,već se rukovodim direktnim odgovorom  na ovaj problem.

 Moja misao – moje pitanje je bilo: -Zašto ne bi bilo moguće,kroz otkriće i primenu takve energije, stvoriti društvenu tehnologiju i ostvariti društveni poredak? Odgovor R. Štajnera bio je taj,što je dao svoju sugestiju na nekoliko jednostavnih eksperimenata,koje sam tada izvršio za njega. Izvan tokova ovih eksperimenata,rekao mi je da je dobio odgovor iz duhovnog sveta,a odgovor je bio sledeći:„Nije još pravo vreme,da se eterična energija  upozna i uvede“.  Bio sam obavezan po Štajnerovim instrukcijama,da o tome ništa ne govorim. Upitao sam onda,pod kojim uslovima bi duhovni svet pristao da se ta nova energija proučava,upozna i eventualno primeni? – Rudolf Štajner je odgovorio (pa je ovo razlog zbog kojega sam želeo da dam bar ovaj deo doprinosa,nošen mišlju da bi neko drugo vreme moglo da daje više rezultata)  sledeće: postoji prvi neophodan uslov,kako se ova energija ne bi zloupotrebila jeste,da se uspostavi društveno uređenje na bazi  T r o č l  a  n s t v a (bar u jednom malom regionu na Zemlji). Tako da se konsekventan društveni poredak ,mora uvesti u skladu sa duhovnim. Duhovni svet ne bi čak ni dozvolio,da se ove eterične energije otkriju, sve dok se ne bi osnovalo takvo društveno uređenje u nekoj državi. A drugi uslov je taj,da se određene duhovne vođe, moraju inkarnirati na zemlji,da bi preuzeli vođstvo čovečanstva. Međutim,ove vođe nisu u mogućnosti da pronađu danas telo – jer današnji sistem intelektualnog obrazovanja- ne omogućava duhovnim  vođama, da se više pojave u fizičkom telu. Mora se uzeti u obzir,da ove duhovne vođe, verovatno neće moći da pronađu telo u ovom veku,sve dok: „Valdorfsko obrazovanje“,ne postane – o p  š t e ! Tek tada kada takvo obrazovanje dovede do mogućnosti, da se određene duhovne vođe reinkarniraju i preuzmu vođstvo čovečanstva,još ako postoji društveni poredak koji može dati garanciju protiv zloupotrebe,Tek tada i jedino tada,moglo bi se nastaviti sa radom na ovom problemu. Naravno,sa svim ovim bila bi budućnost celog regiona,u prvo vreme zapečaćena. To je dragi moji prijatelji: „zapečaćena knjiga“ ! Odgovor na stvaranje nove energije,koja bi u sebi nosila obnovu života i kreativne snage,- odgovor na atomsku energiju ne možemo dati. To je velika odgovornost koja opterećuje sve nas u Geteanumu,i sve one koji učestvuju u ovom duhovnom pokretu, A to je zato što nismo postigli cilj,o kojem je Rudolf Štajner govorio. Zar je moguće ovakav cilj ne smatrati za -u najmanju meru,najozbiljniju odgovornost?  - To je sve što sam imao da kažem u vezi sa ovom temom !

Dozvolite mi,da ovo izrazim na moj sopstveni način: - Mi zaista nemamo više vremena. Granica fizičke reprodukcije nastupa otprilike za 3000 godina. Fiziološka degeneracija ženskog tela,dovešće (kao što je R. Štajner rekao) do toga,da se deca neće više  moći  fizički  r a đ a t i. To se već jasno vidi iz progresivne degeneracije. Sa druge strane,radio- aktivnost će se na zemlji – za 3000 godina – povećati do te mere,da će abnormalnost toliko porasti da će Zemlja postati nepogodna za stanovanje. Tako možemo predvideti da će,ako se ne dogodi čudo za 3000 godina,ovo fizičko i mineralno telo koje nosimo danas u naokolo,tada biti beskorisna za ljudska bića- ako ostanu ovakva. Dakle,ako se čudo ne dogodi! – Ali,šta je onda alternativa? Alternativa,želeo bih da kažem,da je jednostavna a u isto vreme i nije. Dozvolite mi da ovu sliku razvijem za trenutak - kao pretpostavku. Do sada sam se služio sadašnjim činjenicama, zamislimo sledeće. Znamo da u proseku normalan –prosečan čovek, prolazi kroz inkarnaciju svakih 500 godina,pri sadašnjem ubrzanom tempu reinkarniranja. Znači,da je to šest inkarnacija za 3000 godina. On se neće inkarnirati u svakom veku (kao što to čine Velike duhovne vođe),to se ne može očekivati. Ali pošto se tempo ubrzava,veoma je lako moguće da će se veliki broj nas,inkarnirati svakih 500 godina. Još uvek je to šest inkarnacija. To je bila samo pretpostavka. Vratimo se sada u realnost. Zamislite,šta bi značilo da se za šest inkarnacija (3000 godina) razvijemo toliko visoko,da nam više ne bude potrebno ovo mineralno fizičko telo – da postanemo nezavisni od onoga što posedujemo kao mineralno telo. Da imamo fizičko telo prožeto Duhom u kojem bi smo mogli živeti,i tako postati nezavisni od katastrofa koje će zadesiti Zemlju. To je jedan cilj!
 Sa druge strane postoji drugi cilj. Da spremimo eterične energije,koje će sprečiti tehnološku katastrofu. Na jednoj strani-cilj : da svaki pojedinac kroz rad na svojem unutrašnjem životu, kroz produhovljenje materije,kroz procese metabolizma, kroz aktivnost njegovog Ja,kroz snage srca –eterizaciju krvi- u svakom pojedincu preobrazi sopstveno fizičko telo. Ovo je jedan veliki zadatak, i mogu vam reći,da samo ono što nije bilo dato od sudbine,da je to zadatak koji čovek može da izvrši samo ako želi, i ako može da nauči da razume prirodne i duhovne procese. Tada će antroposofija - Rudolfa Štajnera,biti u potpunosti ostvarena. Onda bi Štajner poveo tu malu grupu ljudi,koja bi mogla da se spasi od zemaljske katastrofe, niže prirode. On je govorio o ovoj maloj grupi ljudi,rekavši da će to biti veoma mala grupa. Ali moguće je preuzeti takav zadatak,zahvaljujući Štajneru i našem radu  kojem težimo,tako da se možemo nadati, da ovakve misli postoje u ljudskim dušama,i da svi zajedno možemo raditi na tome, da u sebi prevaziđemo materiju niže prirode. To je moguće. U stvari može se sa puno nade gledati u budućnost.
 Moguće je stupiti na „stazu spoznaje“sa kojom je R. Štajner započeo, pa ne ići tim putem sporadično, već raditi veoma vredno i aktivno. Prilikom jednog razgovora o ovoj (eteričnoj energiji i ovoj eterizaciji), Štajner mi je rekao: „Kada bi samo meditirali, početak  Jovanovog evanđelja (1. glava: „U početku, beše Reč ..... itd) i proučavali moju knjigu -Kako se stiču saznanja viših svetova-? i primili to u svoje srce,tada bi bili u mogućnosti da odgovorite na sva ova pitanja. Tako da se probudite ponovo i stvorite celu Antroposofiju u sebi samima,a da čak ne bi bilo potrebno da pročitate ni da saslušate niti jedno od mojih predavanja“!   Zašto? – Zbog toga što su vrlo jednostavno, na početku Jovanovog evanđelja,istaknute dve arhetipske tvorevine: Reč (Logos),koja je stvorila božanski svetski poredak i u fizičkom,pa iz kojeg se fizička materija može transformisati i razumeti. Druga je: Svetlost,koja svetli u tamu - iz koje proizilazi, preobražaj.
Moram izneti još nešto u kratko. Još jedno propinjanje „aždaje i niže prirode“u našem vremenu, u kojem ja vidim mnogo veću opasnost za duhovnu budućnost čovečanstva, nego što je atomska tehnologija. Ovo je opisano u časopisu: „Nauka“, oktobar 1957 godine pod naslovom –Nevidljivi svet- ili – Pragovi bez prepreka-. Tamo je opisano kako se može uticati na čoveka,putem konfrontacije sa čulnim impulsima,koji su tako kratki da ih čak ne možemo ni primetiti. Npr. kao eksperiment prikazan je jedan film. Pa kako čovekovo oko, ne može da opazi impulse ispod 1/24 sekunde,impulsi su na filmu bili ispisani takvom brzinom u intervalima od -jedne sekunde,i kazivali: „Ustani“! – „Izađi napolje i kupuj ili nešto slično. Gledaoci filma bili su posmatrani dok su gledali film,iako nikad ne bi pomislili da ustanu da bi nešto napolju kupili,oni su zaista ustajali i kupovali! Znajte,da se zaista  ovakve stvari i danas događaju. Veoma je moguće biti izložen takvim stvarima,i  čak ne biti ih svestan jer se takvi tretmani događaju ispod praga svesti,i tamo vrše uticaj. Dalje u ovom članku sledi:-Kako bi bilo jednostavno,kada bi celokupna svesna aktivnost čoveka bila potisnuta,kada bi se takvim prerađenim filmovima mogao pothranjivati predeo mozga,tako da se impulsi Volje i ostali motivi za akciju,mogu na taj način kreirati. Tada bi u stvari bilo moguće stvoriti potpuno drugačije čovečanstvo – savitljivo i mirno-! Šta je alternativa? Ja je ne vidim ni u čemu drugom, nego u svesti, - u duhovnoj samosvesti- koja uviđa da su takve primene tehnoloških otkrića, amoralne. Čudno,tu je i kraj ciklusa na koji je Rudolf Štajner ukazao: -U koliko se u Ishrani čoveka,određene snage ne oslobađaju u korist duhovnog,tada će se umesto moralnih misli pojaviti – a m o r a l n e misli. Moralni se ideali,rekao je Štajner,mogu regulisati i uvećati oslobađanjem Svetlosnih sila u toplotno-vazdušnom organizmu,oslobađanjem zvučnih sila hemijskog etera u fluidnom organizmu,oslobođenjem životnih sila u čvrstom organizmu. Ove se sile u čoveku oslobađaju,kroz odgovarajuću-uravnoteženu i s h r a n u. One se više ne oslobađaju ovom današnjom degenerisanom ishranom. Teoretske ideje koje danas preovlađuju, smrzavaju toplotni organizam i parališu svetlosni organizam,umrtvljuju  zvuk i ukidaju život.
Da,to je ono što mi takođe radimo danas u našoj ishrani. Tek tako ćete razumeti kad Rudolf Štajner kaže,da je naš nedostatak uspeha u antroposofiji,ili  naša teškoća da duhovne impulse pretvorimo u delo- u stvari: problem ishrane. Naglasio mi je-kao što sam napisao u knjizi -  „Doživeli smo Rudolfa Štajnera“- Da se prvo mora rešiti pravilan problem ishrane,pa će tek onda biti moguće duhovno ostvariti u čoveku eterične impulse,i pretvoriti ih u realna dela. Usput je ukazao da ćemo sredinom ovoga veka,doživeti najmračnije godine ovog veka, i u to vreme kada bi antroposofija trebala da postane životna praksa u svim oblastima. Mnoga ljudska bića doći će da nas pitaju za savet:-Kako da uradimo ovo ili ono u ovom svetu ?

Ovo su naši zadaci ! – Ovi zadaci i čovečanstvo sada prolaze pored nas,u koliko nismo u mogućnosti da proučimo i prikažemo praktične aspekte života. Naš je zadatak da malo požurimo,istom onom metabolizam-brzinom,kojom krv juri u kristale kostiju, i nov život izlazi iz njih. U stvari mi kao ljudska bića,trebali bi smo da stvaramo naš duhovni život, iznova svakog minuta kroz duhovnu aktivnost. Tada ne bi samo ljudska bića stajala iza nas,već bi smo mogli da počnemo sa izvršavanjem zadataka,kao studenti i pomagači Rudolfa Štajnera, sa izvršavanjem zadataka za koje se on žrtvovao u svetu. To bi trebala da bude opomena svima nama. R. Štajner je rekao,da će se 1965 godine ukazati praskozorje novog doba,u mračnim godinama ovog veka. Još sedam godina je ,dragi moji prijatelji,pred nama. Sedam godina,u kojim treba da otkrijemo ono što već imamo,a što još nismo učinili tako da možemo spremni  da pozdravimo, ovo novo praskozorje !

                                            



                                             ***  


Treći deo : PNEUMATOSOFIJA

-         I –

                                    - FRANC BRENTANO  I  ARISTOTELOVO  UČENJE -
                                                                                                            
                                                                                                           Berlin: 13.12. 1911 g.


U ovom nizu predavanja treba da se sa izvesnog gledišta,dade jedno razmatranje o biću čovekovom. Pre dve godine govoreno je sa gledišta antroposofije,o onome šta ima da se kaže o fizičkoj prirodi čovekovoj. U prošloj godini u predavanjima o psihosofiji, radilo se o tome šta ima da se kaže o duševnoj prirodi čovekovoj.  Dok u ovoj godini,treba da se govori o duhovnoj prirodi čovekovoj. Današnje predavanje treba da bude neka vrsta pripremnog uvoda.
U poređenju sa onim što je danas uobičajeno,jasno se vidi da celokupnu prirodu čovekovu delimo u tri člana: fizičku,duševnu i duhovnu prirodu. Naravno ta podela ne treba da nas iznenađuje kada se ima u vidu,ono što se iznosi unutar naučno-duhovnog polja. Nastojaćemo pak,da upravo ovih predavanja sagradimo most do onoga,što je inače uobičajeno u ovoj oblasti.
Van duhovne nauke,deli se celokupna priroda čovekova samo u dva dela.: telo i dušu. Danas u priznatoj nauci nije uobičajeno da se govori o Duhu. Štaviše,gde se iz izvesnih pretpostavki posegne za deobom čoveka:u telo,dušu i duh -kao što je to učinio pokatoličeni  bečki filosof Ginter u 19 veku,tada se suprotstavlja ne samo ono što izaziva naučne sumnje, nego se pokazalo da su njegove interesantne knjige stavljene u Rimu na indeks. Jer je katolička crkva vrlo rano,već i prvim vekovima odbacila Duh, (869 godine) nasuprot bibliji – Starom i Novom zavetu. Jer u smislu biblije je da se govori o: telu, duši i duhu. Ona je evoluciju dogmatike vodila tako,da deoba čoveka sme obuhvatati samo telo i dušu. S toga je važilo kod srednjovekovnih filosofa kao posebno jeretično,ako bi prihvatili tročlanu prirodu čovekovu. I u osnovi uzevši u ovom slučaju se taj katolički razvoj,začudo uvukao do u  našu današnju nauku. Jer kada pokušamo da sebi razjasnimo,zašto naučne ličnosti govore samo o telu i duši, onda za jedan način posmatranja istorije i ne postoji drugi razlog,već što je u toku vremena zaboravljen duh,što se u navikama mišljenja izvesnih krugova nije više imala mogućnost,da se pored duše čovekove govori još i o duhu.
U ovim predavanjima mora se upozoriti na niti,koje nas prvo spajaju sa onim što inače postoji kao psihologija. Jer kada pogledamo na ono što je upravo rečeno,možemo razumeti da i nemamo pravu nauku o duhu,osim možda u Hegelovoj filosofiji. No ni tamo se s pravom ne naziva potpuno tako,pošto je ona tu zapravo jedna nauka o duši.
Ukoliko se to pokazuje na značajan način u navikama mišljenja,da je današnje vreme izgubilo pojam –duha,to možemo razumeti kada uzmemo u obzir šta je rečeno,kod jednog naj značajnijeg ispitivača duše. Baš kod tog današnjeg najznačajnijeg ispitivača duše, čiji pogledi su najbliže onome što čisto naučna filosofija ima da kaže o duši. Kod njega možemo videti kako deluju navike mišljenja sadašnjosti,tako da ne dopuštaju čoveku da dođe do ideje o duhu. Sa ovim mislim na najznačajnijeg psihologa,koji stoji na stanovištu što se približava teosofiji: Franca Brentana. On je nameravao da napiše jednu značajnu knjigu (jednu psihologiju. Od nje je 1874 g. izašla prva sveska (Psihologija sa spiritualnog stanovišta). Obećano je da u jeseni iste godine treba da izađe druga sveska,a zatim naredna sveska,jedna iza druge brzo u odgovarajućem vremenu. Međutim ostalo se samo kod te prve sveske,naredne nisu izašle. Samo je izašlo novo izdanje jednog dela te prve sveske: „O podeli ljudskih duševnih sposobnosti“.To posebno poglavlje je istovremeno izašlo na italijanskom i nemačkom jeziku,uz to je nešto dodato kao prilog. S obzirom da je ta prva sveska dala izvesna obećanja,žalimo naročito na antroposofskom području što nisu izašli,dalji nastavci te knjige. No, postoji izvestan razlog koji lako vidi baš duhovni naučnik,zašto se nije pojavio nastavak?- Antroposofskom mišljenju,jasno je što u sadašnjosti kod navika mišljenja današnje nauke,nije moguće da se napiše nastavak te prve knjige. Brentano je sa izvesnim ponosom istakao,da polazi sa jednog čisto metodskog stanovišta,da ispituje o duši sasvim prema metodi današnjeg prirodno-naučnog načina istraživanja,a trebalo je da se dade jedna nauka o duši iz duha današnje metodike. Pa kada vidimo da se pored mnogih drugih stvari,nalazi i raspravljanje o pitanju besmrtnosti,onda se sa antroposofskog stanovišta mora žaliti,što smo dobili samo prvu svesku-knjigu. Ja moram knjigu i njenu sudbinu,smatrati nečim vanredno značajnim za današnjicu. Obećano je da se govori o besmrtnosti duše,pa kada znamo da Brentano,mada ne može dokazati činjenicu besmrtnosti duše,ipak može dokazati da čovek ima obrazloženu nadu na besmrtnost,onda se opet vidi da je za žaljenje,što on nije došao dalje. Nije došlo do toga, da Brentano dade više od prve knjige,koja ne sadrži ništa drugo već neku vrstu zasnivanja, metodske psihologije i Brentanove podele ljudske duše. A još ćemo razgovarati o razlozima,zašto ta knjiga nije mogla da ima svoj nastavak?
Da bi povukao niti koje vode prema nauci,moram u ovom današnjem uvodnom predavanju ukazati na podelu ljudske duševne delatnosti,što je navedena u novom izdanju pomenute knjige. Nasuprot inače uobičajenoj podeli duševne delatnosti u: mišljenje, osećanje i volju, kod Brentana se nalazi neka druga podela. To je podela ljudske duševne delatnosti u tri člana:1, predstavljanje, 2. rasuđivanje, 3. pojava ljubavi i mržnje ili duševnih pokreta. Videćete da se ta podela na izvestan način,slaže sa onim što je iz sasvim drugih izvora navedeno u „psihosofiji“.
 Šta je predstavljanje,to nije potrebno da ovde pominjem. U pogledu na ono što ovde kao uvodu imamo da kažemo o Brentanovoj psihologiji,takođe nije potrebno da dalje ulazimo u to,jer je pojam: predstavljanje- za nas sigurno određen,pošto pod predstavljanjem imamo da zamislimo predočavanje misaone sadržine što se zbiva u duši. Ma koja misaona sadržina,koja je upravljena na to da utvrdi nešto objektivno a koja nema u sebi nikakvih duševnih pokreta,to bi bila predstava. Od predstave se pak razlikuje: rasuđivanje.
 O rasuđivanju se kaže, da je ono povezanost pojmova. Ruža je crvena. Brentano kaže: neko rasuđivanje tj, neki sud,nije okarakterisan time što jednostavno sastavimo pojmove,već kada kažemo rečenicu: „Ruža je crvena“,onda zapravo- ili nismo kazali ništa naročito ili kada to kažemo,onda smo na skriven način kazali nešto drugo,naime: crvena ruža postoji, odnosno, među stvarima se nalazi realnost jedne ruže. Veoma je mnogo tačnog u nekom takvom prikazivanju,kao što to možete videti u svom duševnom životu već pri površnom posmatranju. Da li ružu i crveno predstavljamo,ili da li pojmove sastavljamo to se bitno ne razlikuje jedno od drugog.  Ali je bitno učinjeno nešto drugo, ako to izrazimo kao saznanje: jedna crvena ruža postoji; tada sam nešto učinio što se ne iscrpljuje u predstavi,već što je utvrđivanje neke realnosti. Nešto smo utvrdili u trenutku kada kažemo: crvena ruža postoji. Reči–ruža je crvena, ne kazuju ništa drugo,već da se u duši ma koga čoveka nalaze zajedno predstave-ruža i crveno. Ali nešto smo utvrdili u trenutku kada kažemo: crvena ruža postoji. To je u Brentanovom smislu,jedan sud. Tek onda prevazilazimo predstavu,kada izrazimo ono što znači neko utvrđivanje. Nije moguće da ulazimo u vanredna duhovita obrazloženja,koja uz to daje Brentano.
Zatim,Brentano razlikuje : duševne pokrete ili fenomene ljubavi i mržnje. Tu opet imamo nešto drukčije od čistih utvrđivanja. Kada kažem: Crvena ruža postoji,onda je to nešto drugo nego ako nešto osećam prema ruži. To su duševne pojave,koje se mogu obuhvatiti sa pojmovima duševnih kretnji. Naprotiv. Brentano ne govori o fenomenu Volje,jer on u osnovi uzevši ne nalazi dovoljno veliku razliku,da bi iznad duševnih pokreta pretpostavljao još i naročite pokrete volje. Ono što volimo to želimo sa ljubavlju. Volja sa fenomenom mržnje,data je u ne-htenju. Ne možemo reći,odvojimo fenomene volje od čistog fenomena ljubavi i mržnje i od fenomena predstavljanja. Izvanredno je interesantno,što je jedan u visokom stepenu oštro- umniji mislilac napravio tu podelu,kada je preduzeo da opisuje duševni bol. Ta podela potiče od okolnosti što se je jednom pojavio čovek,koji je veoma ozbiljno pristupio tome,da se u ovome ne uzima u obzir Duh. Jer inače se na izvestan način,u duševni život umeša ono što spada u fenomen duha. Tada se stvori neki pojam koji sjedinjuje u sebi dve različite prirode – neka vrsta duševnog duha ili duhovne duše. Toj duhovnoj duši moglo bi se razno pripisati,ali Brentano je vrlo ozbiljno pristupio tome da odgovori na pitanje: Šta se zapravo nalazi u duši kada se ona posmatra tačno posebno? – On je ozbiljno uzeo tu tendenciju ,da se duša čisto posmatra odvojena od duha. Bio je dovoljno oštrouman da odluči o tome,šta mora izostati iz duše,kada se duh ne uzima u obzir.
Sad uzmimo dva člana Brentanove podele: Predstavljanje i fenomen ljubavi i mržnje. Kod Brentana je predstavljanje -pre svega ono što se zbiva u duši,time se ništa ne utvrđuje. Jek kada ima nešto da se utvrdi, mora nastupiti rasuđivanje. To bi vodilo do toga,da u predstavljanju ne možemo izaći iz duše, jer samo u rasuđivanju mogli bi smo izaći iz duše,a ne u predstavljanju. Sa druge strane,interesantno je da za Brentana spadaju zajedno pojave Volje i fenomeni ljubavi i mržnje Ni jedan psiholog kao što je Brentano,ne može u duši naći ništa drugo nego fenomene ljubavi i mržnje. To je tako dotle, dok imamo u vidu samo telo i dušu, kada nešto volimo,onda bi smo to i hteli. No,kada od duše pređemo do celokupne realnosti, onda moramo reći: Odnos duše prema spoljnom svetu, nije iscrpljen sa onim što duša doživljava kao duševne pokrete (ljubav i mržnja). Nešto je drugo kada duša izlazi iz sebe i prelazi ka Volji,to je korak koji se mora napraviti,što se ne iscrpljuje unutra duše,nego se iz duše mora izaći napolje,kada od samih duševnih kretnji idemo do volje. Ma koliko da se u nama javljaju duševni pokreti,time nije ništa učinjeno za spoljašnji svet. Unutra  duše nalazimo samo duševne pokrete. Predstavljanje se tako nalazi u nekoj takvoj psihologiji,kao nešto što ne izlazi iz duše,što ne može da ulazi ni u kakvu realnost; pa tako su duševni pokreti tu kao nešto, što nema korena u volji već se iscrpljuje samo u duševnim preduslovima volje. Videćemo da kod predstavljanja otpočinje duh tačno tamo,gde Brentano počinje da karakterizira i da bi se predstavljanje iscrpelo u samom sebi,tačno tamo - ako tu ne bi bilo mosta- ako se duša ne bi nalazila naspram duha. Na drugoj strani videćemo,da duh počinje posvuda tamo gde se stvara realni prelaz,iz duševnog pokreta ka volji. Tako vidimo da se tačno u poslednjem desetleću, zaostalo na tački gde mora otpočeti duhovno-naučno istraživanje.
Sada ćemo preći na nešto drugo. Tačno se pokazuje gde se nalaze veze između današnje naučne psihologije i duhovne nauke. Isti čovek- Franc Brentano- bavio se tokom svog života veoma dugo,proučavanjem Aristotela. Značajno je pak što je baš ovih dana,izašla jedna Brentanova knjiga o Aristotelu,jedno prikazivanje toga psihologa o njegovim istraživanjima o Aristotelu: „Aristotel i njegov pogled na svet“. Tu Brentano danas stoji na stanovištu Aristotela ali u izvesnom pogledu blizak je Aristotelu; On je na način vredan divljenja,prikazao Aristotelovo učenje o duhu. Istovremeno je izašla treća knjiga od Brentana: „Aristotelovo učenje o poreklu ljudskog duha“.
Interesantno je reći nekoliko reči i o tome,jer je Brentano ne samo naj interesan-tan psiholog današnjice,nego i poznavalac Aristotela,pre svega Aristotelovog učenja o duhu. Aristotel nam je dao jedno učenje o duhu,koje nema u sebi ništa od hrišćanskih pojmova,koje na izvestan način ipak obuhvata u celini,ono što je u poslednjim vekovima pre hrišćanstva ostvarila zapadnjačka kultura o tom predmetu. Tako ostvarila,da je u ono vreme (4 vek pre Hrista) bilo moguće Aristotelu da naučno misli,o odnosu duha prema duši.
Ko uzima u obzir Brentanov odnos prema  Aristotelovom učenju o duhu,taj će naći da Brentano u pogledu glavnih pitanja ipak stoji na Aristotelovom stanovištu,ukoliko u našem vremenu učenje o duhu koje nije duhovno-naučno,ima pravo da se stavi iznad Aristotel-  učenja o duhu. Tako da je danas vanredno interesantno,da se uporedi Aristotelovo učenje i duhovno –naučno učenje,ukoliko je ono čista nauka.
Skicirali bi smo Aristotelovo učenje o duhu,kao o nečem što prelazi ka telu i duši čovekovoj. To je nešto u čemu Brentano potpuno stoji na Aristotelovom stanovištu. Jer on mora isto tako kao i Aristotel,govoriti o duhu koji pridolazi ka telu i duši čovekovoj. Dakle,kada čovek svojim rođenjem dolazi na fizički plan,tada se u Aristotelovom smislu radi o nečemu,što su čovekova nasleđena svojstva. Duša se ispoljava kao neko protkivanje tela,kao ono što održava zajedno telo. No nije celo čovekovo biće, samo ono što čovek nasleđuje od svojih predaka,kao telesno- duševno biće,nego uz to dolazi i duh. Kada čovek dolazi na fizički plan,spaja se telesno-duševno sa duhovnim. Kod čoveka kad ulazi u fizički život,prema Aristotelu,duh kao takav uopšte još ne postoji,nego duh dolazi iz duhovnog sveta neposredno kao nova tvorevina,kao jedna nova tvorevina božanstva,koja se neposredno iz duhovnog sveta dodaje onome što dolazi preko oca i majke. Tako da Brentano jasno definiše u svojoj najnovijoj knjizi: kada čovek dolazi u život – on postaje od oca i majke i Boga. Preko oca i majke stvara se ono telesno duševno,a preko Boga se dodaje Duh –neko vreme posle začeća. Interesantno je sad videti,ako se preko stvarnog stvaranja dodaje duh čoveku: kako Aristotel pod takvom pretpostavkom misli o besmrtnosti. Prema nekom takvom shvatanju,duh čovekov ranije nije uopšte postojao. Bog ga stvara. No to ne uslovljava ni za Aristotela ni za Brentana, da bi duh prestao – kada ono što je duševno-telesno prođe kroz dveri smrti,nego taj duh koji je stvoren,ostaje i prelazi u duhovni svet kada čovek prođe kroz dveri smrti,mada je on (duh) stvoren tek za tog posebnog čoveka. Interesantno je sad i dalje,da Aristotel- a u osnovi uzevši i Brentano,prate čoveka do prolaska kroz dveri smrti i smatraju da u čisto duhovnom svetu,živi ono što je Bog stvorio za pojedinog čoveka. O nekom vraćanju u fizičko utelovljenje,ne govori se kod Aristotela. Dakle,tu nemamo reinkarnacije. Treba samo da razmislimo o tome, da ono isto što Aristotel postavlja za postanje čovekovo u nekoj inkarnaciji,naime stvaranja duha, da se to mora zbivati kod svake inkarnacije. Jer inkarnacija ne bi bila nikakvo novo stvaranje,već iz toga proizilazi da bi učenje o reinkarnaciji kod Aristotela ,bilo u suprotnosti sa tim učenjem o stvaranju. Veoma je pak značajno- a to je tačka koja naročito dolazi u obzir,kod Brentanovog razmatranja o Aristotelu-,što se u pogledu života duha posle smrti,ne nalazi nikakvo drugo shvatanje kod Aristotela,već da Duh ima kao neki prilično teorijski život. Jer svako delanje o kome može da govori Aristotel,pretpostavlja fizički svet i fizičko telo. Duh zapravo ima – pa i večni Božiji duh- samo neku posmatračku delatnost: tako da na Aristotelovom gledištu,ne dolazi u obzir specifično za duh posle smrti ništa drugo,već posmatranje života od rođenja do smrti. U smislu Aristotela onda čovek mora sada gledati na ovaj jedan život,i sav kasniji napredak zasnivati na ovom jednom životu. Dakle,posle smrti duh gleda (unazad) na jedan život. Kod nekog čoveka duh gleda tada svoje nedostatke i vrline,kod nekog drugog jedan odličan život,kod trećeg možda u laži i zločinima- i na tome zasniva duh neki dalji razvitak u duhovnom svetu.
Tako bi bilo sa duhom posle smrti u smislu Aristotela. Zapitajmo se pak kako pred nepristrasnim mišljenjem,izgleda takvo učenje o duhu? Kod Aristotela nailazimo da ovaj zemaljski život,nije samo život u nekoj zemaljskoj dolini jada. Ne, ovaj zemaljski život ima svoje veliko značenje,svoju veliku važnost. Izvesno je,da ostaje mnogo ne izvesnog od onoga, kako Aristotel predstavlja sebi čovekove kasnije napredovanje. No, jedno nije neizvesno,da ovaj jedan zemaljski život ima kasnije za čoveka veliko značenje. Ako bi Bog stvorio duhovnog čoveka,a da se on ne inkarnira,onda bi Bog moždo mogao stvoriti duha,i tako da se on zatim dalje razvija. Ali u smislu Aristotela,to ne bi bio nikakav potpuni razvitak. Pokazuje se jasno da Aristotel polaže vrednost na to,da postoji fizičko utelovljenje,da je to cilj božanstva da čoveka uvodi u fizičko telo. Shvatanje je Aristotela,da božanstvo ima nameru da stvori duha ne samo takvog,već tako da mu je za njegov dalji napredak,potrebno utelovljenje u neko fizičko-zemaljsko telo. U momentu,kada božanstva stvore duhovnog čoveka,nalazi se u njegovoj osnovi cilj da dođe u zemaljsko telo. Ne može se zamisliti neki Bogom stvoren čovečiji duh,a da on ne bi težio za inkarnacijom u ljudskom telu. Zamislimo pak duha koj gleda unazad,na svoje fizičko postojanje i pretpostavimo da pri gledanju na fizičko utelovljenje,čovečiji duh nalazi da je nesavršen čovekov fizički život. Dakle,u smislu Aristotela- kakva čežnja mora postojati u čovekovom duhu- lišenom tela pri gledanju ovamo dole na zemlju? – Samo se po sebi razume,to je čežnja za nekom sledećom fizičkom inkarnacijom. On mora imati žudnju,inače bi imao da potpuno promaši svoju svrhu: jer pošto je duhu potrebna takva inkarnacija za njegovo usavršavanje,on mora imati žudnju da takvom inkarnacijom prođe još jednom,inače on ne bi postigao svoju svrhu. Dakle,da li je to prihvatljivo da se u smislu Aristotela,govori samo o jednoj jedinoj inkarnaciji koja bi potpuno postigla svoju svrhu,ako ona nije savršena tj. ne bi postigla potpuni stepen za razvitak duha. No posmatrajmo jednom to Aristotelovo čudno božansko uređenje. Imamo stvaranje čovekovog duha što dolazi u fizičko telo,koji sa smrću izlazi iz tela,ali prelazi u duhovni svet sa žudnjom za fizičkim telom- a ipak ne može doći do fizičkog tela (to je konsekventan zaključak mišljenja u smislu Aristotela). Tako da bi duša morala živeti u žudnji za novom inkarnacijom,pošto Aristotel ne usvaja re-inkarnaciju. Aristotelovo učenje iziskuje ponovno utelovljenje,ali ga ono ne priznaje. Videćemo,da se polazeći sa jednog drugog Aristotelovog stanovišta,opet ne može priznati ponovno utelovljenje.
Tu stojimo pred jednim učenjem o duhu,koje je naj oštroumno pored duhovno-naučnog učenja,a koje dopire još i u naše dane,npr.u Brentanu: Jedno nepristrasno mišljenje uči da je Duh,-koga je stvorio Bog i poslao u zemaljski svet,obdaren sa žudnjom za inkarnacijom. Tako vidimo da Aristotel-učenje,i posle hiljade godina može da vrši veliki uticaj i na naučnom polju. Takođe vidimo da se mora prevazići Aristotel,kada se želi da se ostvari jedno naučno obrazloženje za re-inkarnaciju. U pogledu na učenje o Duhu,nalazimo se na prekretnici: Tek pomoću duhovne nauke,moguće je da se prevaziđe Aristotel i da se stvori jedno naučno obrazloženje,za Re-inkarnaciju. A to naučno obrazloženje nije nikada stvoreno pre našeg vremena. Tako se u pogledu na učenju o Duhu,nalazimo u stvari na jednoj prekretnici,na kojoj pomoću duhovno-naučnog istraživanja možemo na pravi i temeljit način prevazići Aristotela,tako dati jedno naučno obrazloženje :reinkarnacije. Brentano,ima jedno nepotpuno u sebi učenje- o duši. Aristotel ima u sebi jedno protivurečno učenje -o Duhu. Važno je da se vidi da je jedan tako oštrouman čovek kao što je Brentano,u pogledu na učenje ,o Duhu,morao ostati kod Aristotela, a kod učenja o duši,morao je pak zastati jer je ispustio Duha. Mi ćemo zajednički koren zato videti u tome - što je i sa stanovišta današnje nauke,nemoguće doći do nekog ne protivurečnog  pogleda na svet,ako se odbije naučno istraživanje. Samo,preko duhovne nauke moguće je doći do jednog zadovoljavajućeg,ne protivurečnog pogleda na svet.


            


                              ------------- 



-         II –


                               - ISTINA I ZABLUDA, U SVETLOSTI  DUHOVNOG SVETA –
       
                                                                                                      14.12.1911 g.


Možda u našem krugu izgleda kao nešto suvišno,što sam u ovim predavanjima pri raspravi o ovim važnim temama,unekoliko uzimao i ono što savremena nauka kaže o ovom predmetu. Dakle,da ne bi ni trebalo,da se na ma kakav način ovde iscrpno stvaraju povezivanja sa savremenom naukom. Tako nešto je i nepotrebno unutar našega kruga,jer skoro svi koji dolaze u naše krugove imaju izvesnu privlačnost za duhovni život,pa ne dolaze k nama da bi im se na tzv. naučni način dokazivao duhovni svet,već da ga upoznaju u konkretnoj formi. Tako da bi mnogima od nas moglo izgledati suvišnim, da se upuštamo u nauku. Jedan drugi prigovor mogao bi biti ovaj: Antroposof dolazi češće u položaj da mora istupati za antroposofiju,da pobija prigovore,da iznosi razloge,obrazloženja za antroposofski pogled na svet. Ali samo u maloj meri je moguće,da se sa ma kakvim dokazima ubede protivnici antroposofskog pogleda na svet. Pogledi na svet ne zasnivaju se mnogo na dokazima,već više na navikama mišljenja. Ko sa svojim navikama mišljenja, nikako ne može ući u to da na duhovni način gleda na svet,taj sasvim sigurno neće moći prići ni sa dokazima. Iznošenje stvari kao što su one o kojima je juče govoreno,trebalo bi da služi za to,da bi se našao odgovor i odstranila zabuna,do koje može doći u osobama našega kruga- onda,kada moraju da slušaju: Vaš pogled na svet,ne zasniva se ni na kakvim naučnim osnovama! – Antroposof treba da sve više dobije osećanje,da se njegov pogled na svet temelji na čvrstim osnovama,i da je siguran spram onoga šta ima da kaže priznata nauka.
Da se kaže sve,što bi se moralo reći za objašnjenje sa današnjom naukom,za to bi trebalo dugo vremena. Osvrt na spoljašnju nauku ima da služi samo za to,da se pobudi osećanje da postoje sredstva i putevi,da bi se objasnilo sa naukom i da se stoji na sigurnom tlu,kada se zastupa antroposofija. Dakle,ima da se više ukaže na način kako bi se moglo objasniti,kada bi se za to imalo vremena,a ne da bi se možda dala ta raspravljanja. Kada se danas govori o nauci o spoljašnjem telu,tada su moguće neke nesuglasice u toj nauci. No jedno ima kao dobro ta nauka,a to je ono što ona ne osporava objekt-spoljašnje telo. Kada se govori o nauci o duši ili psihologiji,tada dolazimo  regione u kojima ima ljudi koji osporavaju i sam objekt- dušu. Na taj način se u današnje vreme, nalazimo ne samo nasuprot materijalističkog pogleda na svet,nego ulazimo u neku vrstu psihologije koja hoće da bude nauka o duši – ali bez duše. Juče smo upoznali jednog današnjeg poznavaoca Aristotela,koji se na oštrouman način objasnio sa objektom koji se može nazvati ,dušom. O Aristotelu se može reći,da kod njega ne može biti reči o nekom odricanju duha. No kod Brentana smo našli,da na oštrouman način zastaje pred duhom,tako da se dakako u pogledu na pnumatosofiju (nauku o Duhu),stoji na nekom tlu,gde se čoveku možda sa poneke strane može poricati,ne samo ovo ili ono od zakona te nauke prikazivanje unutarnjeg bića,nego gde se čovek poriče i sam duh kao takav. Duh je za mnoge ljude uopšte veoma sporna činjenica,zato se prvo moramo ozbiljno pozabaviti pitanjem: Pa otkuda da duh kao takav,može za čoveka biti neka veoma sporna činjenica? Čovek opaža telo svojim spoljašnjim čulima i sa snagom, s kojom deluju činjenice  na koje čovek nema uticaja. Sa svom snagom utiču spoljne fizičke činjenice i na čovekovu dušu,a ona nije u stanju da poriče šta govore te činjenice. U sličnom je položaju čovek naspram svoje duše,jer on doživljava šta potiče u duši,on doživljava osećanja,predstave i impulse volje. Doživljava sve ono što se kao ono sudbinsko,pokazuje iz toka duševnog doživljavanja; doživljava svoje bolove i radosti,prijatnost i patnju. Pa onaj,ko bez daljnjeg ne tvrdi da je to sve jedno ništa,ili možda najviše neka vrsta pene na površini telesnih činjenica,taj ne može drukčije,već da u izvesnom smislu priznaje dušu bar u pogledu na njenu realnost. No duh je pre svega nešto nadčulno, nešto što se ne može opažati. Već samo iz toga proizilazi,da se vrlo lako može poricati duh. Iz toga proizlazi da bi traganje za Duhom moglo izgledati čudno,pošto duh nikako ne ulazi u svet u kome živimo.
U antroposofiji smo češće napominjali,da prave činjenice o duhovnom svetu  u osnovi potiču iz jednog načina čovekovog,do koga se mora dolaziti tek kroz određeno preobražavanje sebe- izvesno vaspitavanje sebe,kroz meditaciju,koncentraciju itd. Dakle,tako čoveku nisu odmah date činjenice duhovnog sveta,nego se mogu postizati tek na taj način da se on uspinje do jedne drugačije sposobnosti saznanja,nego što je ima u svakodnevnom životu. Može izgledati kao da bi duhovni svet uopšte bio aktivan,i da postaje opažajan ljudima tek kada čovek potpuno preskoči svoju običnu sposobnost saznanja, i popne se do jedne drukčije sposobnosti saznanja. No ako je stvar takva,mora se postaviti pitanje: Kako čovek dolazi do toga da žudi za jednim svetom,koji se za njega kakav je u svakodnevnom životu,u osnovi uzevši ne otkriva preko njega? – Ako čovek ne može da usvoji,da se duhovni svet objavljivao preko objava navedenih u religijama,ako nije sklon da se predaje takvom verovanju,tada dolazi do prigovora: možda i postoji duhovni svet,no mi nemamo povoda da ga uzimamo u obzir,jer se on ni preko čega ne objavljuje u spoljašnjem svetu. Protiv toga dat je odgovor sa idealističke i spiritualno-filosofske strane,a tokom vremena odgovor se i ponavlja. On se sastoji u tome da se kaže: Čovek ipak može da prevaziđe ovaj svet,što je pre svega dat preko spoljnog opažanja; On može u sebi izgraditi jedan svet Istine,i on nikad ne bi mogao biti zadovoljan sa onim što daje svet spoljnog opažanja,jednostavno zato jer je on – čovek. Tako čovek izgrađuje u sebi jedan svet istine.
Kada se ozbiljno ispituje taj svet istine,tada se vidi da je u njemu dato nešto što već prevazilazi,sve spoljašnje-telesno kao takvo. Tada se navodi ono što čovek iznosi,kao ideje o svetu sa velikih sveobuhvatnih gledišta,koje nigde ne mogu biti date nego samo preko spoljašnjih čula,i koje moraju dolaziti sa druge strane. Tako se vidi u činjenici istinitog sveta jedna okolnost,koja nam može dati osvedočenje o tome: da čovek učestvuje u nekom svetu Duha i živi sa svojom istinom  u duhovnom svetu. Po sebi se razume,da bi protiv gornjeg prigovora neki filosof-kao npr. Hegel,našao dovoljno razloga za opravdanje jednog duhovnog sveta,on bi priznao takav duhovni svet u koji spada i mišljenje,ukoliko je slobodno od čulnog sveta. Filosofi koji mogu da priznaju potpuno samostalno svet istine,oni će u takvom dejstvovanju duha naći dovoljno obrazloženja za priznavanje duha. Tako bi se moglo reći: Biće dosta ljudi u svetu,za koje je postojanje konkretne istine istinitog sveta-ideja,jedan dokaz za Duh. Takođe se u izvesnom smislu može reći,da i kod Aristotela postoji tako nešto kao verovanje, da čovek živi u jednom duhovnom svetu u svojim pojmovima,u svojim idejama u onom što Aristotel naziva: NOUS. A pošto kod čoveka postoji taj duhovni svet,on i stvarno postoji i dovoljno je obrazložen. Pa na osnovu onoga, što možemo upoznati unutar svoga duhovnog sveta kao takvog,kada se u njemu krećemo,tada smemo i zaključivati i o drugim bićima i činjenicama duhovnog sveta. Tako Aristotel izvlači svoje zaključke o božanstvu,o besmrtnosti duše i dolazi do takvih rezultata kao što je to juče prikazano. A Hegel govori o samostalnom životu Duha, i misli na samostalni život pojmova,koji u svojoj zakonitosti nema nikakve veze sa spoljašnjim svetom,što je samostalno delo duha. Pa da se već samim postojanjem te samostalne delatnosti duha,pokazuje i objavljuje duh. Noviji pokušaji,u koje spada i onaj Rudolfa Eukena,koji duhovna nauka ne smatra naročito genijalnim pokušajem,ti pokušaji govore opet o jednom načinu poimanja duha i o dokazivanju o postojanju duha. No ipak se na tom putu ne može doći do nekog dokaza,o duhu. Antroposofi mogu kroz to dobiti pretstavu o tome,koliko je teško da se dokazuje antroposofija kao takva. Jer sama istina kao takva,ne mora ništa da dokazuje o postojanju duha.
Uzmimo sad sledeće: hteo bih sada da u kratko i skoro u poređenju,izložim nešto što bi se zapravo moralo temeljno izlagati u nekom nizu predavanja. Pretpostavimo,da stvarno ne bi postojalo ništa drugo, već ono što je telesno –spoljni fizički svet. Uzmimo da se ovaj fizički svet sa svojim snagama,ili kako je to moda da se danas kaže- sa svojim energijama, razvija u mineralni svet,da se komplikuje; dakle da se ne obogaćuje sa novim energijama,nego da se komplikuje samo u biljni i životinjski svet. Pa da se naposletku komplikuje toliko mnogo, da se iz čistog spajanja i zajedničkog dejstva energija što se nalaze samo u fizičkom svetu, izgradi čovek. Da se izgradi tako da se preko izgradnje čovekovog tela iz energija fizičke prirode, dođe čovek do toga da iz komplikovanog oruđa mozga,niče njegov svet misli. A i to upravo na način, kako se fizička zbivanja obrazuju unutar tela. Predstavimo da bi to bila istina, da mozak luči misli,kao što jetra luči žuč -kao što smatraju neki materijalisti. Uzmimo da bi ljudski mozak bio izgrađen iz mehaničko-fizičkih energija,tako da iz njega niče ili izbija čovekov duhovni život. Dakle,uzmimo da materijalizam ima pravo,da ne postoji nikakav duh kao takav. Da li bi tada bilo moguće,da se u smislu materijalizma ipak govori o nekom svetu istine,recimo o svetu istine kako ga imamo u Hegelovoj filosofiji - u svetu pojmova? u odgovoru na to pitanje nalazi se već,ako bi on mogao ispasti potvrdno,da bi materijalizam mogao objasniti ipak i filosofiju kao što je Hegelova. A to ne znači ništa drugo,već da može odbaciti sve spiritualističke ili idealističke filosofije. Treba samo da predstavimo sebi,da tada misli iz komplikovanog ljudskog mozga - ukoliko su one misli sveta istine, ne bi bile ništa drugo nego ogledanje fizičko-spoljašnjeg sveta. A to je opet ono,što bi se moglo objasniti jasno samo u mnogim predavanjima. Možete staviti pred ogledalo neki predmet,ogledalo vraća njegovu sliku, a slika je ista kao i predmet. Slika nije predmet,ali čisto materijalni predmeti prouzrokuju i izazivaju na ogledalu tu sliku. Nije potrebno da išta drugo priznate,već da se tu radi samo o slici koja nema realnosti,tada nije potrebno da dokazujete realnost slike. Dakle,treba da se samo postavite na materijalističko gledište i da kažete: stvarno ne postoji ništa drugo,već spoljašnje energije koje se ogledaju u mozgu,pa sve što imamo kao misli,samo su takve ogledalne slike spoljnjeg sveta – tada vam nije potrebno da dokazujete duh; jer sve misli,su samo ogledalne slike. A tada neće mnogo značiti ni primedbe,onih koji će možda reći: No,ima i takvih pojmova koji se ne mogu uzimati iz spoljašnjeg zapažanja –apstraktni pojmovi krug ili trougao ne nalazimo nigde u stvarnosti. Jer onda se može odgovoriti:takvi kakve su kao slike,koje se pokazuju u svetu misli,dakako ne nalaze se u spoljnom svetu; no možemo imati proizvoljno mnogo sličnih stvari. Ukratko,materijalizam može potpuno uspeti sa prigovorom, da čovek u sebi stvara natčulnu istinu- a da je ona natčulna, ne može se poricati. Dakle,istina kao takva ne bi bila nikakav prigovor, protiv materijalizma.
Sad stojimo na jednom lepom stanovištu. Dakle nije dokaz da postoji duhovni svet,to što postoji istina čije postojanje – jer je nad čulnost ne poriče,izgleda za mnogobrojne ličnosti kao dovoljan dokaz za postojanje duhovnog sveta,ili za ukazivanje na duhovni svet. Jer istina je dakako nadčulna,no ne mora da bude realna. Ona može da bude samo skup slika,tada niko ne mora da pretpostavlja realnost. Dakle moramo naglasiti: posedovanje istine, nije dokaz za realnost nekog postojanja duhovnog sveta,pa time što čovek prodire do istine i živi i deluje u realnosti,ne može on nikada doći do duha; jer uvek se može prigovoriti, da istina može biti samo ogledalna slika spoljašnjeg sveta. Može se sad postaviti pitanje: Pa onda se stvarno jedva više i može poverovati,da ma gde u svetu postoji nešto,što može čoveka takvog kakav je u svakodnevnom životu,voditi do toga da priznaje duh. A onda kada dođu ljudi – kao npr. Fojerbah i kažu: Pa,tu ljudi predstavljaju bogove ili jednog boga,ali ljudi doživljavaju samo u sebi svoju duševnu sadržinu,svoje misli i to čine svojim bogom- projektuju to napolje u svet. Tada je lako da se dokaže ne realnost božanskog sveta,jer je on –tada- samo projektovanje napolje nerealnog sveta misli. Aristotel čini netačno to što on na osnovu objektivnosti,sveta misli,stvara dokaz za postojanje Boga. On jednostavno zaključuje: čovek ima svoj razum, razum se može primeniti na stvari; to pretpostavlja da je u posvuda u stvarima božanski  NUS ili razum,koji vlada i deluje u svemu.  No takav kakav ga Aristotel opisuje,on je samo napolje projektovan ljudski razum, on je ogledalna slika. Tako je božanski NUS (Nous),samo spolja izbačena ogledalna slika koja nema nikakve mogućnosti da se na tome išta zasniva. Antroposof mora zapravo jasno stajati spram tih stvari i jasno uvideti: putevi,kojima se obično polazi da bi se spolja došlo do priznavanja duhovnog sveta,pokazuju se ti putevi ipak prilično nesigurni,pri tačnom gledanju. Dakle,da li bi bilo potrebno potpuno priznati da pre ulaženja u svet preko vidovitosti,ne postoji mogućnost da se dođe do o svedočenja o postojanju duha?  Moglo bi skoro izgledati tako,kao da imaju pravo da govore o duhovnom svetu samo ljudi koji kao vidoviti gledaju u duhovni svet ili koji veruju vidovitom. Moglo bi tako izgledati,no nije tako.
Ovde dolazimo do pitanja: Ne ukazuje li spoljašnji svet kao takav sa svojom sadržinom,ni na koji duhovni svet ako o njemu nismo upoznati,a takođe ni unutrašnji svet istine, ne ukazuje na duhovni svet,jer on bi mogao biti ogledalna slika spoljašnjeg sveta, pa šta imamo još osim toga? No imamo još nešto osim toga,a to je – zabluda. Kada se radi o celokupnoj slici sveta,ne smemo zaboraviti da u svetu pored istine čovek ima još i zabludu. A samo se po sebi razume,da zabluda ipak ne može voditi do istine, i bila bi čudna stvar polaziti od zablude. No nikada nije rečeno, da mi sada hoćemo da se postavimo na stanovište zablude,zato što je neplodno stanovište istine. To baš ne bi umanjilo broj protivnika. Takođe se neće nikako navoditi zabluda,kao ono od čega hoćemo da polazimo bi smo upoznali istinu; to bi bila ne samo glupost već i besmislica. Ali nešto nije za poricanje u pogledu na zabludu, ona je tu,postoji u svetu i ona je realna i pre svega ona se može predati u ljudsku prirodu,i u njoj se nastaniti. Ako uzmemo da je spoljni svet stvorio sebi u mozgu aparat ogledanja,i ogleda sebe kao da i sadržina istine bude skup ogledalo- slika, tada bi se naravno još uvek mogla u čoveku,umesto istine pojaviti zabluda - kroz to što bi se čovek mogao uporediti sa nepravilnim ogledalom; ili sa ogledalom koje daje karikature o onom što je napolju. Kada uzmemo neko takvo ogledalo,no -onda kada ono ogleda pogrešno, i tako bi se s razmerno lako mogla objasniti zabluda. To je neko jednostavno oruđe,koje pogrešno ogleda,dakle,to se daje lako objasniti. Istina i zabuna mogu se objasniti kao ogledalne slike,ali se jedno ne može- objasniti ispravku zablude, nego je u mogućnosti da zabludu savlada i prevede u istinu,to je ono presudno i to je ono o čemu se radi. Time čovek pokazuje,da u činjenici istine postoji ogledalna slika spoljašnje stvarnosti,ali preobražaj zablude u istinu pokazuje se da zabluda kao takva,nije samo ogledalna slika spoljnog sveta. Dakle,da zabluda nema opravdanje postojanja u svetu,koji nas okružuje. Istina ima opravdanje u spoljašnjem fizičkom svetu. U pogledu zablude nije dovoljno da postoji spoljni svet,nego mora postojati nešto što ne pripada spoljnom svetu. Ako se uzme čulni svet kao nadčulna slika,koja se ogleda u istini,onda se u pogledu zablude mora pokazati neki drugi uzrok,koji se ne nalazi u čulnom svetu. Dakle na šta gledamo kada moramo priznati  da je tu zabluda? – Tada gledamo na jedan svet koji se ne iscrpljuje unutar sveta,spoljnih fizičkih činjenica. Zabluda može biti samo u natčulnom svetu,može doći samo iz natčulnog sveta. To je za sada zaključak. Sad želimo da vidimo šta ima da kaže,samo natčulno istraživanje,ne da bi smo dokazivali nego da bi smo osvetlili stvar. Šta ono ima da kaže,o naročitom položaju: zablude u svetu?.
Uzmimo da nam se prohte, iz neke unutarnje težnje da razmišljamo o nekoj predstavi,o kojoj sasvim izvesno znamo da je zabluda. Dakle slobodno razmišljamo o nekoj zabludi. No vidite,može prvo izgledati da to nije neki vrlo poželjan rad,da se svojevoljno razmišlja o nekoj zabludi,no u višem smislu može to biti veoma koristan rad. Naime ko to svojevoljno izvodi,da svojevoljno razmišlja o nekoj zabludi,taj će primetiti – ako to čini sa potrebnom snagom i energijom i čestim ponavljanjem- da je ta zabluda nešto vrlo realno u njegovoj duši,da ta zabluda nešto čini. Kroz zabludu što  smo slobodno uzeli da o njoj mislimo, i pri kojoj nam je jasno da je to zabluda,ne pokazuje nam se ništa ali ona deluje u nama. To dejstvuje takođe utoliko jače,jer nas ne ometa nikakav izgled na istinu.,kad svojevoljno sebi predstavljamo (meditiramo) o nekoj zabludi,tu smo mi potpuno prisutni. Potrebno je samo da dovoljno dugo nastavimo taj postupak,pa dolazimo do onoga što smo uvek opisivali u duhovnoj nauci,kao buđenje snaga skrivenih u duši- snaga kojih ranije nije bilo u duši. Kada se neprekidno predajemo spoljnoj istini,to ne dovodi mnogo daleko u pogledu onoga na šta se sada misli. Ali svojevoljno snaženje zablude u nama,može voditi do rađanja izvesnih skrivenih duševnih snaga u nama. Tako kao što je to sada rečeno,nećete to moći upotrebiti kao uputstvo. Zato sam u mojoj knjizi: „Kako se stiču saznanja viših svetova“? i u „Tajnoj nauci“, s pravom  ispustio to, da bi za buđenje skrivenih duševnih snaga, trebalo što više razmišljati (meditirati) o nečem pogrešnom. Jer kada se predajemo meditaciji,koncentraciji itd, moramo ispunjavati jedan uslov. Kada uđete u duh i dušu onoga što se nalazi u knjizi:“Kako se stiču saznanja viših svetova“? ili drugom delu „Tajne nauke“,videćete da je potrebno izvesno stanje duše, da bi smo se na pravilan način predavali koncentraciji i meditaciji. Navode se određeni moralni kvaliteti duše,koji moraju postojati da bi se na pravilan način zbivalo ono što treba da se zbiva. Zašto se to navodi kao uslov? Zašto se traži izvesni moralni kvalitet? – To je nešto što se treba veoma ozbiljno uzimati u obzir! U pravilu,to ne vodi ni do čega dobrog,ako se čovek samo predaje koncentraciji i meditaciji,a da ne postiže dovoljno okarakterisano (moralno) stanje duše. Onda je svet koji se čoveku otvori – time što se probude skrivene snage duše,zaista jedan svet koji na čoveka deluje,pre razorno nego kao dalje povoljan razvoj !  To deluje samo onda kao ozdravljujući i unapređujući razvitak,ako to izrasta iz tla okarakterisanog stanja duše. Ovo pokazuje iskustvo,a pokazuje dovoljno do kakvih patoloških posledica dolaze oni,koji ne stoje na naročitom tlu navedenog stanja duše,nego žele da se iz strasti ili radoznalosti- uzdignu u više svetove. Takvi ljudi primaju u svoju dušu jednu realnost,jer i zabluda jeste neka realnost – ona takođe deluje u duši. Ona je jedna realnost,koja nije sadržana u spoljašnjem svetu kakav je dat za čula. Dakle,takvi ljudi primaju u dušu jednu natčulnu snagu,jednu natčulnu sadržinu. To je nešto realno delatno,ta zabluda,no koja nema svoje tlo u spoljnom-čulnom svetu,nego baš u natčulnom svetu. Ali taj natčulni svet ne sme delovati pre,nego što čovek može da stoji na naročito „moralnom tlu“,jednog moralnog stanja duše. U zabludi,imamo dakako jednu nad –ljudsku snagu,no ta natčulna snaga vodi nas najpre u neki natčulan svet,koji nije dobri natčulni svet. Ta natčulna snaga nije dobra snaga. Ona može postati dobra snaga,tek onda kada se uroni u tlo jednog moralnog stanja duše. Prevedite to u reči,sa kojim je često iz antroposofije govoreno o ovim stvarima,
Vidite,čovek može upoznati jedan natčulni svet,kada upozna zabludu. Ne mora u tom cilju na veštački način prilaziti natčulnom svetu. Natčulni svet štrči u čulni svet preko zabluda i izvodi čoveka preko zabluda u natčulni svet. Ali to nije nikakav dobar svet,čovek mora s druge strane tek prineti dobar svet,jedno stanje duše iz koga tek može zabluda na pravilan način delovati. Moglo bi se reći u formi jednog paradoksa: ljudi zaista upoznavaju natčulni svet već u čulnom,jer oni poseduju zablude. Dakle,oni od natčulnog sveta upoznavaju najpre đavola,jer upoznaju neki svet koji najpre nije ništa dobro,i objavljuje se kao nešto što nije dobro. Tako zapravo i ovde ima dobru osnovu ono što je neko nekad kazao:da narod ne oseća đavola ni kada mu sedi za vratom. Đavo je tu! - Ili možemo reći: čovek upoznaje natčulni svet prvo preko Luciferskih sila. On upoznaje natčulni svet kroz to što upoznaje luciferske snage. Od njih pobegne samo tako,što vodi nojevu politiku – stavlja glavu u pesak. To može činiti, ali time luciferske snage nisu uklonjena iz sveta,i to je ono što bi se trebalo izložiti u velikom broju predavanja. Ako to ne bi smo dali u skici: da je u postojanju zablude dat natčulni svet,ali prvo za ono luciferovo- za ono što je protivnik čovekove prirode. Ipak ima li to svrhu da se govori o tim stvarima? – Ako čovek ulazeći u natčulni svet, preko zablude primljene u svoje mišljenje,nema potrebno moralno stanje duše,onda on dopada Luciferu !
Juče smo naveli Aristotelov stav,da prema onome što je čovek dobio u liniji nasleđa od roditelja i predaka,da mu Bog daje natčulnu prirodu. Dakle u vezi Bogom za svakog čoveka što stupa u ovaj obični svet,pridolazi Duh kao novo stvorenje božanstva. Mi pak nismo mogli prihvatiti to Aristotelovo tvrđenje,morali smo u tome nalaziti razno što se ne slaže,ni sa tim njegovim tvrđenjem.
Ako bi Bog stvarao nekog natčulnog čoveka,onda bi kao što smo videli,u svim ljudima posle smrti postojalo jedno nezadovoljeno stanje. Dakle,to ni  Aristotelovom smislu ne može biti pravilno,ne može odobriti nikakvo znanje o svetu,koje tvrdi da se sa onim što rođenjem dolazi u život (na zemlji),dodaje jedan natčulni deo neposredno od strane Boga,kao što novije shvatanje „Boga“. Ako bi se to zasnivalo i na istini,ne može se sa tim ništa dokazati, jer istina ne dokazuje ništa o natčulnom svetu. Takav dokaz ne vredi za natčulni svet; to bi bilo prvo. Drugo je: kada pretpostavimo,da bi Bog stvorio čoveku njegov natčulni deo,onda bi bilo neobjašnjivo da on posle smrti prelazi u neko nesavršeno stanje.
                        (Nastavak sa 124 strane)
Dakle,Aristotelova pretpostavka nije moguća. Naime Aristotel nije uzeo u obzir, da je ono „Ja“bliže natčulno čoveku dato,a što se pokazuje kao veoma snažno delatno i u pogledu neposrednog ljudskog iskustva,da ono natčulno koje nam je najbliže,jeste Lucifersko. Pa da mi tek onda rešavamo stvar,kada dopustimo pristup luciferskog principa,pri postanju natčulnog čoveka. Tako čovek ne može poticati isključivo samo od Boga,nego i u vezi sa luciferskim principom..
     Pa ovde stojimo na jednom stanovištu, koje molim da imate dobro u vidu zbog do taknute činjenice,koja je upravo narodima Zapada,prešla nesvesno u osećanje u pogledu svih pretpostavki, o duhovnom svetu. Dakle,ovde stojimo na jednom gledištu zbog pomenute činjenice,koje narodima Zapada - do u naše vreme- nije dalo da u njihovoj sjajnoj učenosti,dođu do nepristrasnog stava spram  ideje,o renkarnaciji ili ponovnim životima.
Tako kao što je to danas izloženo,da bi zapravo čovek morao mnogo pre verovati u đavola,nego u nešto drugo natčulno,tako to naravno ranije ljudi nisu izražavali. Nego su oni osećali isto što je sada izraženo u idejama. Osećali su da pored Božanskog postoji i ono lucifersko,takođe su osećali i nešto drugo čije ćemo opravdanje uočiti tek u toku ovih predavanja.
 Ljudi su ranije osećali, da je zajedno sa onim što vidimo u spoljašnjem čovekovom telu,ipak dato i nešto duhovno – data i neka božanska tvorevina. Pa nisu izlazili na kraj naspram saznanja o spoljnom fizičkom biću na fizičkom planu,i postanku čovekovom iz nekog natčulnog porekla.
To nisu mogli da reše. Za ljude Zapada postojala je sasvim druga teškoća,nego naprimer za nekog budistu, kojem je lako da sa svojim celim načinom mišljenja i osećanja, primi učenje o ponovnom utelovljenju- reinkarnaciji. Njemu je-moglo bi se reći- urođeno da svoje spoljašnje telo predstavlja kao neko otpadništvo od božanskog ,i da je opravdana težnja osloboditi se od fizičkog tela,uspeti se u svetove za koje spoljašnje telo nema velikog značaja. Aristotel tu stoji drugačije a drukčije Budini učenici. Aristotelovo je gledište : Mi prolazimo kroz dveri smrti,uzimamo sa sobom naš natčulni deo ali moramo tada gledati dole na ono šta smo bili,i naš dalji razvitak zavisi od toga fizičkog života. Božanstvo nas je uvelo u fizičko telo,jer nam je to telo  potrebno. Aristotel tu stoji pred svetom, obraća vrednost na spoljno čulni oblik. Sada se ne radi o pojmovima,idejama i apstrakcjama nego o sadržini osećanja onih,koji su nosioci pogleda na svet. Takvu sadržinu osećanja nije imao budista. On je imao sadržinu osećanja,što je na ulaženje u čulni svet gledao kao na otpadništvo,što je imao svest da je čovek,došavši do čulnog sveta,došao upravo do nečega od čega se treba osloboditi. Osećalo se da je čovek tek pravi čovek,kada je odbacio ono što je čulno. Aristotel kao zastupnik Zapada, nije mogao budistički osećati,kao što ni jedan čovek Zapada ne može stvarno osećati budistički. On može teorijski priznavati budizam,no zapravo  uvek sa odricanjem sadržine njegove unutrašnje duše.. Aristotel pridaje vrednost čulnom svetu ne zbog njega samoga,nego kao uslov za uspinjanje u duhovni svet. Zapadnjačko osećanje vodilo je ipak uvek do toga,da na izvesan način priznaje ono čulno koje je produhovljeno,- koje je prožeto sa božanskim. I mada je materijalizam to neko vreme i poricao,ipak je to živelo u duši i mora ostati sve dotle,dok postoje osnovni uslovi zapadnjačkog duha.
A u Aristotelu,to je živelo kao pretpostavka za celu evoluciju čovečanstva. To je živelo uvek,takođe do u 19 vek. Ovo je jedan od elemenata,zašto se istaknuti duhovi Zapada nisu mogli sprijateljiti sa : reinkarnacijom! Osećanje luciferskog na jednoj strani i usvajanje Božanskog na drugoj strani,vodilo je do jednog osećanja kao što je ono,kod poznatog filosofa: Frošamera u njegovim delima o filosofiji Tome Akvinskog – 1889 godine-. Tu on iznosi raspravljanje svoje filosofije sa Tomizmom. Na jednom mestu on se izražava i o mogućnosti onoga,što se naziva reinkarnacijom. Frošamer se u izvesnom smislu ima smatrati, kao predstavnik zapadnjačkog  duhovnog štimunga. On kaže: „Potičući od Boga,čovekova duša može važiti kao produkt ili delo božanske imaginacije,jer ona kao i čitav svet mora u ovom slučaju,naime dolaziti iz božanske snage i delatnosti. Pošto iz pukog ništa, ne može ni postati ništa- onda snaga i delatnost Boga mora delovati i pripremno za stvaranje,kao i obrazujući pri njegovom realizovanju i daljem održavanju..Dakle kao snaga uobličavanja – ne samo formalna snaga,nego i realna- prema tome kao fantazija,tj. kao održavajuća snaga ili potencija koja imanentno dalje deluje i stvara u svetu,dakle kao fantazija sveta kao što je to ranije već objašnjeno“. Ovde moram u vezi sa tim napomenuti,da je Frošamer napisao i veoma umnu knjigu -o fantaziji uopšte, kao stvaralačkom principu sveta; kao Hegel za –ideju ; Šopenhauer za – volju. Što se tiče učenja o pre-egzistenciji duše,koje se učenje- kao što je napomenuto- u novije vreme ponovo izvlači i smatra podobnim, za rešenje svih mogućih psiholoških problema,ono je povezano sa učenjem: o seobi duše i vraćanju duša u zemaljska tela“. Ovo je pisano u 1899 godini. A ja sam takođe u nizu predavanja: „Od Isusa do Hrista“, oktobra 1911. naveo,da je to učenje imalo zastupnika i u 19 veku. To naravno zna i Frošamer,pa iz duhovnog života svoga vremena govori o tome sa teškoćama ( „Filosofija Tome Akvinskog“ ,kritički ocenjena od J. Frošamera – strana 418-419).
A mi imamo razloga da se upoznamo sa teškoćama,koje su na Zapadu u proteklim vremenima imali pogledi na svet, da priznaju ono što mora postati osnovni nerv našeg pogleda na svet. Pa i to spada u zadatak antroposofije,da se upozna sa teškoćama koje imaju oni koji iz zapadnjačkog kulturnog života,žele da dolaze do priznanja duha,kako je on prikazan uopšte u duhovnoj nauci,a posebno u : p n e u m a t o s o f i j i .
                                ***********

Нема коментара:

Постави коментар